Poštovani čitaoci,
već preko dvadeset godina pišem prvo na njemačkom jeziku, pa onda te iste knjige prenosim u bosanski jezik. Iako su to vrlo mukotrpni stvaralački procesi, oni su i veliki stvaralački izazov i inspiracija, mogućnost da se u djelu razviju i povežu saznanja i vrijednosti dobijene iz obadvije kulture. Imala sam sreću da je izdavač „Bosanska riječ“, sa još jednim lijepim imenom, „Lijepa riječ“ Tuzla, čiji je vlasnik i urednik Šimo Ešić, pratio moj rad na njemačkom i došao do uvjerenja da su knjige kakve ja pišem, potrebne našoj kulturi i prihvatio se objavljivanja većine mojih knjiga na našem jeziku. Da ovdje spomenem samo neke:
Šeherzade u zemlji dugih zima, Legende i prašina, Trbušna plesačica, Žena i kalem – lik žene u usmenoj književnosti Bošnjaka, i upravo je na bosanskom izašao moj roman Opori su bili plodovi u Goethovom voćnjaku.
Izdavač i ja smo u 2020 godini imali još jedna veliki poduhvat, ja sam prevela poeziju njemačke pjesnikinje Else Lasker Schüler (1869-1945.) a „Lijepa riječ“ je objavila pod naslovom „Mojim palim i raseljenim prijateljima.“ Ovaj blog želim započeti esejem o životu te pjesnikinje i vremenu u kojem je živjela i stvarala, objavljenim na kraju knjige. Čitaoci se mogu uvjeriti koliko je paralela sa haotičnim svijetom današnjice.
Moj blog na bosanskom otvaram tekstom iz te knjige:
Else Lasker-Schüler - jedna njemačko-hebrejska balada
U Wuppertal-u*, gradu gdje živim već skoro 30 godina i gdje je prvi put osnovana Izdavačka kuća “Bosanska riječ”, u njegovom naselju zvanom Elberfeld, rođene su davne 1869. dvije djevojčice, čija imena ovaj grad još uvijek pamti. Ne samo ovaj grad, njihova imena i djela, literarna i humanistička, ostala su upisana u kulturnu baštinu cijele Njemačke. U februaru te godine svijet je ugledala Else Schüler, šesto dijete u jednoj jevrejskoj bankarskoj porodici a u novembru Helene Stöcker, najstarija od više kćeri u jednoj protestantskoj, vrlo pobožnoj trgovačkoj porodici. Helenin životni put i djelo nisu tema ove knjige, njih dvije se najvjerovatnije nikad u životu nisu srele, ali je ovdje spominjem jer ću citatima iz njenih djela pokušati dati sliku turbulentnog vremena u kojem je Else stvarala svoja literarna djela. Njih dvije imaju nešto zajedničko, u poznim godinama ih je pogodila ista prognanička sudbina.
Dakle, Else i Helene su svoje prve škole pohađale u Elberfeld-u, Helene djevojačku školu, a Else je, kao čudo, danas bi se reklo hiper-aktivno čudo od djeteta, prvo završila nekoliko razreda građanske škole a onda je dobila kućnog učitelja. I tu je bio kraj školovanju, u njihovom gradu nije bilo djevojačkih gimnazija a i da jeste, djevojkama zakonski nije bilo dozvoljeno studirati na fakultetima, jer su muškarci-naučnici, ko zna kada, donijeli odluku da ženski mozak nije dovoljno razvijen za visoko znanje.
Te dvije djevojke, jedna Jevrejka, druga Njemica su shvatile da, ako žele ostvariti svoje snove, moraju napustiti provincijski gradić i sigurnost roditeljskog doma, gdje im je jedina karijera mogla biti udaja i rađanje djece do iscrpljenosti. Kakav je to usud, vidjele su kod svojih majki, koje su od jutra do sutra stajale u službi porodice. Snaga kreativnosti i želje da ostvare svoj talent, nije im dala pomiriti se sa takvom sudbinom. Glavni grad Berlin se iz ove daljine činio kao obećana zemlja, gdje su se mogle ostvariti sve želje. Prva se na taj put, već 1892., otisnula Helene, bez pratnje ali sa finansijskom potporom svog oca i sanamjerom da pohađa gimnaziju i da se priključi udruženjima u borbi za prava žena. Njene ambicije će je kasnije odvesti prvo na studij u Glasgowu a zatim na promocijuu oblasti filozofije u Bernu. Tako je postala prva žena doktor nauka u Njemačkoj, samo nažalost ženama tada nije bilo dozvoljeno ni da predaju na njemačkim fakultetima.
A Else, ona nije imala drugog izbora nego udajom krenuti u drugačiji svijet.1894. je napustila Elberfeld kao mlada supruga poznatog ljekara Bertolda Laskera. Od tada je imala dva prezimena, postala je Else Lasker-Schüler i tako je ostalo kroz sav njen turbulentni život. Samo što Else jednostavno nije bila stvorena za to da bude vjerna saputnica jednom doktoru, da mu pomaže u ordinaciji i stvara udoban dom. Ona je željela da slika i piše, da se priključi uzavrelom boemskom životu Berlina. Prvi korak je bio jedan mali atelje izvan stana, u kojem je mogla biti sama sa sobom, sa svojim mislima i sa ljudima sličnim sebi. Else je pisala po svom sopstvenom ritmu, zavisno od trenutnog raspoloženja, ne tražeći uzore u poznatim pjesničkim imenima, vjerovatno i ne misleći o tome kako i gdje se mogu svrstati njene pjesme. Ona nije mislila ni na studiranje ni na borbu žena za ravnopravnost, kao njena sugrađanka Helene, Else je jednostavno željela živjeti tu ravnopravnost, ostvarivati je kroz svoju poeziju. Ali kako naći put u umjetničke krugove Berlina, kao žena njenog porijekla ali i sa tako neobičnom lirikom.
Kao što je već znano, kako tada tako i danas, do tih viših krugova umjetničke scene se rijetko stiže samo vlastitom snagom i kreativnošću. Uslov je da ti neko sa već poznatim djelom i imenom pruži ruku i ukaže na vrijednost onoga što ti radiš. Ta sreća je pogodila Elsu, baš na prekretnici života, kad je sa malim sinom, napustila ne samo muža ljekara nego i udobnost građanskog društva. Njen prvi vodič se zvao Peter Hille, koji joj je otvorio vrata u umjetničke boemske krugove Berlinu. Ona je Peter-a nazvala Sv. Peter Hille a on nju Tino. Profesor Jakob Hessing** je u svom eseju “Uskrsnuće” prenio citat iz Elzinog teksta “Sveti Peter na grebenu” u kojem je ona poetski opisala svoj susret sa njim:
“Pobjegla sam iz grada i spustila se iscrpljena pod jedan greben da se odmorim, bar jedan tren, pred kraterom dubljim od hiljadu godina. Trgnuo me glas sa vrha grebena, koji mi je doviknuo: “Šta ti je, šta jadiš sama nad sobom?” Podigla sam oči nagore i odjednom oživjela, pomilovana iznenadnom srećom. To je bio Peter Hille; on je sišao sa svoje visine do mene u dolinu i upitao me, odakle dolazim. Nisam mu znala odgovoriti; noć je već bila izbrisala moje puteve, nisam se mogla sjetiti ni svog imena. Tada me je čovjek sa grebena nazvao Tino ...”
Else je u to vrijeme bila potpuno sama, roditeljski dom u Wuppertalu je bio ugašen, muža je napustila, sa djetetom, koje vjerovatno i nije bilo njegovo, napustila sigurnost ali nije znala kuda će dalje ... Peter Hille je napisao prve značajne kritike o njenoj poeziji i preporučio je dalje svojim prijateljima i saradnicima.
“Else Lasker Schüler je jedna pjesnikinja jevrejskog porijekla. Od velikog domašaja (...) Njen pjesnički duh je crni dijamant, koji reže po njenom čelu i nanosi bol. Puno bola.
Crni labud Izraela, nova Sappho u rapolućenom svijetu. Sa dječijim zračenjem ali istovremeno i tmušom prošlosti. (...) Elsina duša stoji u večernjim bojama Jerusalima, kako je to ona jednom prije svega srećno naglasila.
Pjesnici Jevreji, stvaralački pjesnici jevrejske krvi su vrlo rijetki. Nije lahko sačuvati jakom vatru jedne daleke pra-duše, pored svih pogrda i uvreda ...”
Pjesnička imaginacija se svakako igrala riječima, pojmovima, likovima, tako nie Else nije mogla jednostavno ostati Tino, nego je tom imenu morala dodati egzotičnu notu, pa je postala Tino od Baghdada. U svijet u koji je ušla, sve je bilo dozvoljeno, prije svega moglo se i smjelo letjeti na krilima vlastite kreativnosti, putovati iz jedne kulture u drugu: iz zapadnih u orijentalne i obratno.
Glavna Elzina ulaznica u poetski svijet bili su njeni jaki jevrejski korijeni iz kojih su se razvile kreativne mladice na njemačkom jeziku. Skoro euforično je započela pripremanje prve zbirke pjesama, koja je 1901. izašla pod naslovom “Styx”.
Samo da napomenem, u to vrijeme se Helene sa svojim ženskim pokretom još nije bila izborila za pravo žena da studiraju na fakultetima. Elsin privatni život nikako nije stizao u mirnije vode. Poslije razvoda od ljekara, koji ju je ipak finansijski podržavao, zaljubila se u jedno desetljeće mlađeg Herwartha Waldena, čije pravo ime je bilo Georg Lewin. On je potjecao iz imućne jevrejske porodice i imao je velike umjetničke ambicije u više žanrova. Else je i u tom braku ponovo dokazala svoj nedostatak domaćinskih, organizatorskih sposobnosti. Njen suprug nije daleko stigao sa svojom umjetnošću, ali je udružen sa Elsom i još nekim prijateljima, postao vrlo važan donator i pokretač njemačke avangarde. 1910. je u Berlinu pokrenuo časopis “Oluja” a imao je istovremeno u galeriju sa tim imenom, u kojima su objavljivali i izlagali kako najpoznatiji umjetnici iz cijele Njemačke tako i mladi, koji su tek gradili karijeru. Ali sve te aktivnosti nisu donosile nekakvu materijalnu korist. Dugovi su se gomilali, bračni par je sa njenim djetetom živio od danas do sutra, zahvaljujući i njenoj nesposobnosti da raspoređuje novac. Faze rasipništva, molbi za potporu i totalne neimaštine su je pratile kroz cijeli život.
Else je u tih nekoliko godina pred Prvi svjetski rat ne samo objavljivala jednu knjigu za drugom nego je sa trupom putovala po cijeloj Njemačkoj, propagirala revoluciju u umjetničkom stvaralaštvu i vodila prepisku sa mnogim poznatim ličnostima iz kulturnog i umjetničkog života. 1907. je objavila zbirku “Noći Tina od Baghdada” posvećenu Peteru, koji je umro 1905. Dramu “Wupper” je objavila 1909., a neki kritičari su u glavnom liku te drame prepoznali njenog oca, bankara iz Wuppertal-a. 1911. izlazi njena zbirka pjesama “Moje čudo”, 1913. “Hebrejske balade”. Djelo na prvi pogled izgleda impozantno, ali sve je to bilo praćeno stalnom borbom sa izdavačima, njihovim odbijanjem, ili slabom promocijom njenih djela, njenim upornim pismima i molbama, traženjem većih potpora i honorara. U to vrijeme se sve više počela razvijati i njena ekscentričnost, imala je zdravstvenih problema, gubila osjećaj za realnost. Njen suprug je u Norveškoj našao drugu, mlađu ženu, brak je razveden a ona je sa jednim koferom i nekoliko kutija svojih rukopisa preselila u sobicu u jednom pansionu. Sina je poslala u internat na školovanje. Nikada više, do kraja života, nisu imali neko prebivalište koje su mogli nazvati svojim domom.
