Ihre Browserversion ist veraltet. Wir empfehlen, Ihren Browser auf die neueste Version zu aktualisieren.

Safeta ObhodjasSafeta Obhodjas

Mina Kujović

Veröffentlicht am 13.06.2021

Safeta Obhođaš,  „Opori su bili  plodovi u Goetheovom voćnjaku“, roman Tuzla, 2000. „Lijepa riječ“, Str.430   

Napisala : Mina Kujović  

Safeta Obhođaš je  bosanskohercegovačka  književnica, koja od 1992. godine živi izvan domovine, kao i brojni Bošnjaci i Bošnjakinje koji su u posljednjem ratu 1992-1995 morali napustiti  rodnu zemlju. Ona je prva bosanska književnica koja je pisala o izazovima modernog doba u Bosni. Glavne teme u njenom literaturom opusu su život žena i položaj žena, prije svega žena Bošnjakinja u multireligijskoj Bosni, njenom  kulturnom i društvenom kompleksu u drugoj polovini 20.-og stoljeća. U svojoj domovini nije previše priznata, jer se nije priklonila niti jednoj političkoj grupaciji, niti  je htjela pisati o muslimanskim ženama  na idealizirani način. Međutim, čitatelji se, a naročito čitateljke, interesiraju za savremene teme, pa su njene knjige u bibliotekama veoma tražene, naročito Žena i kalem – lik žene u usmenoj književnosti Bošnjaka i Šeherzade u zemlji dugih zima. Junakinje u Safetinim romanima su u raskoraku između ličnih želja i tradicije koja ih je toliko vjekova sputavala. Jedna od njenih junakinja, možda njen alter ego, naglašava, da želi pisati i govoriti o ženama ono o čemu drugi,  pa čak i žene, većinom i radije šute. Po ocjeni jednog kritičara Safeta svojim pisanjem ubada u rane društva,  secira ljudske slabosti i mušku sujetu, jednostavno odbija biti ugodnom književnicom.

Safeta Obhođaš je između 1980 -1992. godine objavila  nekoliko radio – drama, priče u časopisima za kulturu i jednu knjigu – zbirku pripovijedaka  Žena i tajna. Za priče i radio-drame  je dobila i nekoliko nagrada, između ostalih 1987. i nagradu Zija Dizdarević za priču Australijska zeba. Do 1992. godine znala je samo za porodicu, posao i stalno je razmišljala o  temama za svoje buduće romane, jer je ostajalo malo vremena za pisanje, a bez pisanja nije mogla egzistirati. Kakve bi nam romane podarila da je samo  imala priliku, nikad nećemo saznati, jer su srpski nacionalisti 1992. godine na  Palama, kao i svuda gdje su imali vlast, proveli etničko čišćenje, ustvari ubijanje i protjerivanje nesrpskog stanovništva. Za književnicu i njenu porodicu Njemačka  je prvo bila spas, a poslije su se u toj velikoj evropskoj kulturi za nju otvorili novi duhovni horizonti, pa je Njemačka postala zemlja njenog stalnog boravka. Za sve što je postigla  trebalo je puno truda, rada i učenja. Danas  Safeta Obhođaš piše  svoje knjige na dva jezika, bosanskom i  njemačkom, a živi od povremenih poslova na projektima koje ili sama osmisli ili dobije kao zadatak, što također iziskuje  veliki napor. Posljednjih godina, osim pisanja, najviše je angažirana u radu sa mladima. Njemačka kritika njenu prozu i njen rad na projektima opisuje kao kompilaciju Istoka i Zapada, kao  rad na zbližavanju kultura. Za nju je još krajem devedesetih godina naš naučnik Dr. Smail Balić između ostalog napisao:  Kao malo koji trpljenik genocidnog zla strši u nesmiljenom sedmogodišnjem egzilu snagom svoga duha kao Safeta Obhođaš, književnica, koja se svojim djelovanjem potvrdila kao istinski tumač Bosne i prenosilac njezina kulturnog života u daleki svijet.  (Preporod, 15. 09. 1999.)

Ganzen Eintrag lesen »

BHDININFODESK - Namik Alimajstorović

Veröffentlicht am 29.05.2021

Djela književnice Safete Obhođaš (Obhodjas) iz Njemačke su najčitanija u bibliotekama u BiH – BHDINFODESK

Zaista sam zahvalna uredniku Namiku Majstoroviću što je na WEB-u za dijasporu našao i prostor za predstavljanje mog književnog rada. Ovo je tekst a na DESK-u se nalaze još moja fotografija i naslovnica najnovijeg romana.

 

Književnica Safeta Obhođaš (Obhodjas) dugi niz godina živi i piše u dijaspori, za one koji ne znaju vaš opus predstavite se čitaocima BHDINFODESKA. 

Safeta:

Rođena sam i živjela na Palama pored Sarajeva sve do svoje četrdesete godine. U Sarajevu sam se školovala, radila i počela objavljivati svoje prve literarne radove. U to vrijeme žene su rijetko pisale prozu, a skoro nikako o samima sebi, o svojoj ulozi u društvu i porodici. A ni moje muške kolege nisu pisali o vremenu u kojem su živjele generacije poslije Drugog svjetskog rata. I sama sam nosila sav onaj teret, kojeg su inače nosile naše žene, zaposlene majke, supruge, snahe, kćerke, i stvarno ne znam kako mi je uspijevalo naći vremena da pored toga stvaram malo literarno ogledalo života žene u onom vremenu lažnih ideala. Bilo je i nekih nagrada. Nije potrajalo dugo.

Došla je 1992. godina, srpski nacionalisti su preuzeli vlast na Palama, odatle koordinirali napade na Sarajevo, a Bošnjaci su bili prisiljeni napustiti rodno mjesto, često i domovinu. Moja porodica i ja smo, više srećom nego pameću, dospjeli u Njemačku. Kad sam se ohavizala, počela sam danonoćno učiti teški njemački jezik i već poslije nekoliko godina nastavila sa književnim radom, sada na dva jezika, njemačkom i bosanskom. Prva priča koju sam napisala na njemačkom bila je „Džamilin uzor“, čitaoci je mogu naći na internetu www.safetaobhodjas.de i na engleskom jeziku. U Njemačkoj sam završila roman „Šeherzade u zemlji dugih zima“, koji je i danas jako aktuelan i tražen. Slijede druge knjige o problemima doseljeništva u Njemačku. To je jako težak teren, pun zamki, ali sam se održala, internet je svjedočanstvo o tome.

 

Po informacijama sa kojima raspolažemo vaše knjige su najčitanije u  bibliotekama u BiH, kako to objašanjavate.

 Safeta :

 Mnogi naši autori, 99% muškarci, koji su se zbog rata ili neimaštine, našli u dijaspori, ostvarili su put da se sa svojim djelima vrate u domovinu, da budu i pozvani i priznati. Nisam bila te sreće, niti su me pozvali niti su me priznali, jedno vrijeme su me čak i napadali ... Zašto je to tako, lahko je objasniti, zato što sam žena, našu kulturnu scenu nikad nije interesiralo stvaralaštvo žena, ni prije one drugove, ovu novu gospodu još manje. Kao žena, zna se koje moraš imati atribute da bi te primijetili, o čemu i kako pišeš, to nikome nije važno ... Zaboravimo. Izdavačka kuća „Bosanska riječ“ i moj još prijeratni drugar Šimo Ešić su vjerovali u moja djela, pa su jednu za drugom, objavili šest mojih knjiga i prodali ih bibliotekama. Prošle godine je to bio roman „Opori su bili plodovi u Goetheovom voćnjaku.“ Prvo mi je pisala studentkinja Dina D. o tome da je u biblioteci u Sarajevu dugo morala čekati na moju knjigu „Žena i kalem – lik žene u usmenoj literaturi Bošnjaka.“ Nisam razumjela, zašto dugo ... Onda mi je pisala nastavnica Vahida Kovač, pitala me kako može doći do mojih knjiga, jer biblioteke imaju liste čekanja na moje knjige ... Ona mi je objasnila da je način na koji ja pišem vrlo blizak čitaocima, jer su moje knjige ogledalo našeg vremena i mladih generacija. Onda sam bila u kontaktu sa Senadom Čišijom, direktorom veoma angažirane Biblioteke u Kaknju, i on me izvjesti o velikoj čitanosti mojih knjiga ... Kroz takve i slične E-mailove dobih obavijest da me čitaoci nipošto ne ignorišu, a kako je do toga došlo, ja zaista ne znam ... Možda su pomogli socijalni mediji, koje ja ne koristim. Znate, moje teme su vrlo osjetljive, muslimani u Evropi. A i Balkan je Evropa, zar ne!“

 

Gdje naši ljudi mogu nabaviti vaše knjige

 Safeta:

 Kao što već rekoh, Izdavač iz Tuzle „Bosanska riječ“ ili „Lijepa riječ“  objavio je šest mojih knjiga: „Šeherzade u zemlji dugih zima“, „Legende i prašina“, „Trbušna plesačica“, „Turkonijemac u bosanskom ofsajdu“, „Žena i kalem – lik žene u usmenoj literaturi Bošnjka“ i ovaj posljednji o Goetheovom voćnjaku, sve se može naći u internetu ali i poručiti preko E-mail adrese Šimo Ešić lijepariječ@t-online.de . Čitaoci su mi pisali da su moje knjige dobijali i preko knjižare „Svjetlost“ u Sarajevu. A na njemačkom jeziku: obradovalo bi me ako bi mi se neko javio i upitao za neku knjigu.

 

 

Ganzen Eintrag lesen »

Me too ili Nisam tražila

Veröffentlicht am 16.05.2021

Seksualno obrazovanje ispod marama

 

Kad kod sam čitala ili slušala o ženskim protestima protiv seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja od strane muških kabadahija, iz kojih su nastale medijske akcije poput me too ili u našem balkanskom području nisam tražila, padala mi je na pamet jedna priča, bolje reći jedno svjedočanstvo, koje se, iako  sam čula prije nekoliko godina, nikako nije dalo zaboraviti. I ovo svjedočanstvo pripada seksualnoj zloupotrebi, ali sa puno skrivenih faseta zla. Djevojci, koja mi je ispričala njen doživljaj iz jedne liječničke prakse, morala sam dati riječ da to neću unijeti ni u jednu od mojih priča, jer su akteri cijelog slučaja bili uvaženi doktori; okolina ih je poznavala kao dobrotvore; pomagali su svima, bez obzira na vjeru i naciju.

Nedavno me ona oslobodila date riječi jer je ta dobrotvorka – bila je i moja poznanica, iznenada preselila kako se to kaže, na bolji svijet.

Ali odakle početi? Da kažem prvo nešto o tome kako većina muslimana gleda na seksualno obrazovanje. Kad učenici u njemačkim školama uđu u pubertetske godine, po školskom programu dobijaju i časova nastave seksualnog obrazovanja. To su na prvom mjestu objašnjenja u biološkom funkcioniranju spolnih organa, o ulozi seksa u odnosima među polovima, o tome kako nastaju djeca, kao i o prevenciji od trudnoće i zaštiti od spolnih bolesti. Kroz takvu nastave mnogo omladine iz patrijarhalnih porodica dobije pravo saznanje o tome šta se dešava u njihovom tijelu u vrijeme odrastanja i sazrijevanja.

Međutim, razna udruženja muslimana u ovoj zemlji protestiraju protiv takvog načina obrazovanja, po njihovom uvjerenju, to je je nešto čega se treba stidjeti, nešto što kvari njihovu omladinu. Oni vjeruju da je takav nastavni program nemoralan i ne žele čuti ništa o tome da i u njihovim porodicama postoji seksualna zloupotreba.

Moja poznanica ljekarka je imala svoju praksu, koju je vodila zajedno sa svojim suprugom, također internistom. Bili su vrlo moćan par. Već rekoh, o njihovom humanitarnom angažmanu se nadaleko pričalo, pojavljivali su se i u medijima. Oni su sakupljali medikamente i materijal za bolnice u siromašnim i ratom razorenim zemljama, dovodili ranjenu omladinu na operacije i liječenje u Njemačku. Istovremeno, njih dvoje se uživali u svom blagostanju. Imali su veliku kuću ovdje, još jednu negdje na moru, odlazili su na ljetovanja, koristili vikende za wellness-e, njen stil odjevanja i nakita je uvijek bio perfektan kad bi se ruku pod ruku sa svojim suprugom pojavljivala na političkim i humanitarnim proslavama, gdje su njih dvoje pozivani i pozdravljani kao počasni gosti. Ni sami nisu znali koliko je bila bogata njihova zbirka priznanja.

 

                 U liječničkoj praksi tih dobrotvora

 

Šta se zaista dešavalo iza te blistave fasade, ispričaće vam djevojka koja je jednog ljeta slučajno zalutala u njihovu praksu.

„Moj otac, po profesiji bolničar, bio je fasciniran tim parom, mnogo više gospođom doktor nego njenim suprugom i neumorno je pričao svim našim prijateljima i poznanicima o tome šta su sve njih dvoje postigli. Oni su mu svojevremeno obećavali podršku kad je izjavljivao namjeru na dodatni studij medicine na njemačkom, kako bi mu bila priznata diploma iz Bosne. Krv nije voda, poznata je izreka, a mi smo potjecali iz iste jadne zemlje, istog grada, samo što smo mi u ovu zemlju stigli kao izbjeglice a oni su davno došli ovdje i studirali po njemačkim propisima. Moj otac je uvijek imao neki izgovor  za odlaganje studija; ovoga puta je to bila trudnoća njegove nove životne družbenice. Vjerujem da je on bio zadovoljan onim što je postigao; bio je glavni bolničar na intenzivnom odjeljenju jedne klinike.

Tog ljeta sam bila na „modusu čekanja“, jer mi je prvi semestar studija psihologije počinjao tek kasno u jesen. Zato se moj otac dogovorio sa doktoricom da me na par mjeseci primi u svoju praksu. Njima je trebala ispomoć zbog godišnjih odmora, a ja sam pored zarade mogla naučiti nešto novo o ljudima. „Tata, šta ću ja tamo raditi?“ „Malo pomagati, malo posmatrati ljude kako se ponašaju. To iskustvo će ti dobro doći na tvom studiju, zar ne?“ Vjerovala sam tati i njegovom iskustvu, to je zaista mogla biti dobra škola.

Ganzen Eintrag lesen »

Goethe i bosanske balade

Veröffentlicht am 04.05.2021

Opori su bili plodovi u Goethevom voćnjaku

 

Radnja Safetinog najnovijeg romana se dešava u Njemačkoj, ali su glavne junakinje u njemu žene iz našeg kulturnog miljea. Ovo je, zapravo, četvrta knjiga u nizu, a glavne ličnosti su preuzete iz njenih prethodnih romana: Na jednoj bosanskoj gozbi(knjiga je objavljena samo na njemačkom, ne i na našem jeziku), Šeherezade u zemlji dugih zima i Trbušna plesačica(ove dvije su objavljene kod „Bosanske riječi“ Tuzla). 

O romanu Opori su bili plodovi u Goetheovom voćnjaku, autorica je rekla: “Meni je neko od čitalaca zamjerio što sam junakinje svojih knjiga, Amilu, Nadiru i Vildanu, na kraju ostavljala u većim problemima, nego što su ih imale prilikom stupanja u svoj literarni život. Pošto me je zbog toga grizla savjest, odlučila sam da im u ovom posljednjem romanu dam veliku dozu borbenosti, dostatnu da se same iskopaju iz situacija i turbulencija u koje su i svojom i tuđom krivicom zapadale. To mi je bila namjera, ali čak i u literaturi pisac ne drži sve konce u svojim rukama, i često i njega i njegove junake ponese života bujica. Kakva – prepuštan čitaocima da to ispitaju.“

 

Sljedeći put ću ovdje dodati jedan odlomak iz romana

Ganzen Eintrag lesen »

Bosanski duh na bosanskom i engleskom jeziku

Veröffentlicht am 26.04.2021

Duh bosanski, Spirit of Bosnia. To je jedna webstranica u Americi, koju uređuje profesor Keith Doubut, htp://www.spiritofbosnia.org/, a objavljuje tekstove dvojezično, na bosanskom i engleskom. Sada se na njoj pojavio i moj davno napisani esej, koji nekad nije izgubio na aktuelnosti. Zahvalila sam se uredniki na posaban način, evo kako:

Dževad Karahasan i Safeta Obhodjas na istoj webstranici. Spirit of
Bosnia. Nadam se da moj kolega neće saznati za to, jer se bojim da
on onda neće moći spavati nekoliko noći. Tekst jedne žene u
blizini njegove spomenute veličine! To njegov ego teško može
podnijeti!
Dear Keith, ne znam koliko dugo ste bili u Bosni, ne znam ni da li ste
u ulozi u kojoj ste bili mogli osjetiti ili bar naslutiti kakav je odnos
naših muškaraca, posebno intelektualaca, prema ženskom duhu i
stvaralaštvu uopće. Naravno ja se radujem što ste stavili moj esej
na tu stranicu, a još više što imam malu prednost nad spomenutim
muškarcima, ja sam autorica svog texta. Posebno vam hvala za to,
jer mi se tako nešto rijetko dešava.

 
Između kultura: Životni put i literarno stvaralaštvo autorice u egzilu

1992. sam dospjela u Njemačku, u meni do tada nepoznatu zemlju, gdje sam imala sreću brzo naučiti jezik i kroz nova saznanja dalje razviti moje literarno stvaralaštvo.

Moja prva faza u Njemačkoj 1992-95. bila je izbjeglička agonija: preko dana sam bila opterećena poslom, radila sam u nekoliko domaćinstava kao čistačica, brinula se o domaćinstvu i porodici, a onda sam trčala u učionicu jedne narodne škole da nekoliko sati učim njemački. Pri tome je u glavi neprestano bila ratna katastrofa u Bosni, ubijanje, umiranje, glad i bijeda mojih sunarodnika. Bosna je bila prisutna u svim medijima. Njena tragedija je svakog dana prenošena uživo u dnevne sobe širom cijelog svijeta. Mnogo Nijemaca se angažiralo i sakupljalo humanitarnu pomoć za narod u Bosni i Hercegovini. Ti ljudi su trebali nekoga da ih iz prve ruke izvijesti o tome, nekoga ko je upravo bio došao iz Bosne. Pomažući taj humanitarni rad shvatila sam koliko je važno znanje njemačkog jezika, i koliko se sama bolje osjećam kad se mogu javiti za riječ na istom nivou kao i drugi saradnici i domaćini.

Literatura iz Bosne je tada bila jako tražena, ali ne ona koju sam ja pisala u Bosni. Takozvani „mainstream“ je nastojao da njemačkoj javnosti pokaže kako socijalistički kosmopolitizam Sarajeva tako i najbolje strane nekadašnje Titove zemlje, u kojoj su u harmoniji i pozitivnom odnosu živjele tamošnje kulture i religije. Ali ja nisam imala roman koji je za temu imao multikulturnu bajku o mojoj domovini. Moj stil pripovijedanja se dopao jednoj urednici, pa je htjela poručiti kod mene jedan ljubavni roman. „Ali ja ne pišem ljubavne romane. Pišem o bosanskim ženama koje su u ime ljubavi iskorištavane i izrabljivane čak i u svojim vlastitim porodicama“, odgovorila sam. „Ne, sad nam ne trebaju takve „emanze“ i njihove ideje. Ljubav između jednog srpskog mladića i jedne djevojke muslimanke, to bi se u ovom vremenu dalo dobro prodati.“ Nisam mogla pisati roman sa nametnutim sadržajem i pa sam se čvrsto držala svojih poslova kao čistačica.

U neko doba se našao i jedan mali izdavač, koji je želio publicirati djela iz „ugroženih kultura“, kakva je bila i bosanska, pa je objavio i moje knjige.

Sa prvim publikacijama, između 1996. i 97. završila se moja izbjeglička faza u Njemačkoj. Nakon toga bila sam istovremeno čistačica i autorica u egzilu. 1997. sam, uz zalaganje mog izdavača, pozvana na Simpozijum „Izdavaštvo u egzilu“. Bilo je puno diskusije i referata o situaciji pisca u tuđoj kulturi. Rečenica jedne referentice iz Münchena me se duboko dojmila i ja sam je dobro zapamtila: Žene u egzilu održavaju Njemačku čistom, jer one nemaju nikakvu drugu šansu. „Ili svoje šanse promaše, kao ja“, mislila sam.

Ganzen Eintrag lesen »

Mojim palim i raseljenim prijateljima - poezija Else Lasker-Schueler "Lijepa riječ" Tuzla

Veröffentlicht am 10.04.2021

U ovom blogu, na ranije objavljenim stranicama, čitaoci mogu naći moj esej o životu i pjesništvu njemačko-jevrejske pjesnikinje Else Laske Schueler. Taj tekst je objavljen u zbirci njenih pjesama "Mojim palim i raseljenim prijateljima", koju sam ja prevela na bosanski a objavio Izdavač "Lijepa riječ" Tuzla i njen urednik Šimo Ešić. Na ovom mjestu poklanjam čitaocima nekoliko pjesama iz te zbirke, koje je pjesnikinja posvetila svojim bližnjim.

Moj narod

Mom voljenom sinu Paulu *

 

Krhak je postao greben,

Iz kojeg potičem

I pjevam svoje pjesme Božanstvu ...

Prije nego što se srušim sa puta

I saspem duboko u meni samoj,

Sve dalje, sama preko kamenitih žalopojki

Sve bliže moru.

 

Sama sam odtekla

Od moje krvi i porijekla

Zgusnula se do zgrušanja.

I opet i ponovo još odjek

U meni,

Strašno predskazanje u pravcu Istoka

Rastočeni grebeni skelet

Moj narod,

U bolu vrišti prema Bogu.

 

 *Paul je bio jedini sin pjesnikinje. Odgojila ga je u vrlo teškim

uslovima, seleći se od jedne iznajmljene sobice do druge.

Vrlo mlad se razbolio od tuberkoloze. Ona je učinila sve što

je blo u njenoj moći da ga spasi. Umro je u 28 godini.

 

Hans Ehrenbaum-Degele*

 

Ovo je pjesma rasplakane, mlade majke

 

On je bio vitez u zlatnoj opremi.

Sedam rubina je bilo u njegovom srcu.

 

Zato je svaki njegov dan nosio

Nedjeljni sjaj.

 

Život je bio lirska pjesma

A  smrt samo ratna balada.

 

U svojim pjesmama je uzdizao žene

Požudom predvečernjih boja.

 

Njegove oči – kao zlatni karanfili,

Ponekad bi rosa svjetlucala u njima.

 

Jednom mi je rekao:

“Ja moram rano umrijeti”.

 

Onda smo oboje plakali

Kao poslije njegove sahrane.

 

Nakon toga su njegove ruke

Bile često u mojima.

 

Tako sam ih rado milovala,

Dok nisu uzele oružje.

 

 

*Hans Ehrenbaum-Degele (1889-1915.) njemački pjesnik, pripadnik ranog

ekspresionizma, veliki prijatelj pjesnikinje, koji je također otišao u Prvi

svjetski rat i poginuo 1915 u Poljskoj, u 26. godini.

 

Ganzen Eintrag lesen »

Sve dobri muslimani

Veröffentlicht am 31.03.2021

Poštovani čitaoci, teme i inspiraciju za moje prve priče na njemačkom nastajale su od mog literarnog slaloma između jezika, kultura, religija, između onog što je nekad bilo i ovog, čemu sam se morala prilagoditi. Ovo je jedna od tih ranih priča, koju sam za ovu priliku prevela sa njemačkog.

Za sedmicu-dvije uslijediće i druga priča o doživljenom Jedna rodjena i jedna opredijeljenja, koju sam već objavila u njemačkom blogu.

Sve dobri muslimani  

 Mog oca se nije doticala mudrost literarnog maga, Luisa Borhesa, koja nas uči da je za religiju lahko umrijeti ali za nju zaista teško živjeti. Moj otac nije želio umrijeti ni za kakve ideale ali još manje živjeti u pobožnosti. Kao mladić je shvatio da svoj život ne može podrediti religiji. Rođen je kao musliman, vjerovao je u Boga, ali nikako nije mogao ispunjavati dužnosti koje mu je propisivao islam. Ali je bio spreman odgovarati za svoje grijehove i prezirao je svako licemjerstvo.

Predstavimo sebi, neko je ovdje u Njemačkoj pozvao mog oca na slavlje kod nekih sugrađana porijeklom iz Turske. Babo bi odmah započeo nasmijavati slavljenike svojim šalama. „Sinak, nemoj mi bogati sipati tu mastiku iz te discount-kese. Što kriješ tu flašu, meni je to ispod časti. Ti misliš, dragi Allah ne vidi šta ti radiš. Ili one što su se napili u onom ćošku. Evo moje čaše na stolu, možeš sipati da svi vide. Allahovu kaznu ću prihvatiti i podnijeti.“

Imala sam i jednu vrlo pobožnu tetku. Ona je klanjala svih pet vakat namaza i pri svakom koraku prizivala Svevišnjeg. Svakog Kurban-Bajrama je mislila na svog rahmetli supruga Mustafu. U njegovo ime je za kurban  namjenjivala jednog velikog ovna. Ali ona je bila vrlo škrta i čak ni prilikom tog svetog čina nije mogla odoljeti iskušenju. Tetka je siromašnima dijelila samo jednu četvrtinu kurbana, a ostalo je dospijevalo u njen lonac ili zamrzivač. A podrazumijeva se da je trebalo biti obrnuto.

Sjećam se jako dobro i jednog našeg komšije koji se prezivao Avdić. Uzgajao je ovnove za Kurban-bajram. Ali, on je bio jedan lukavac ili skoro mađioničar, jer je najslabije životinje uspijevao prodati po maksimalnoj cijeni. Poslije se hvalio time i ismijavao sljepilo svojih mušterija.

Ni ja nisam mogla odoljeti svom iskušenju. Mene je šejtan navraćao da baš takve likove biram za svoje priče o životu u Bosni. Upozorenje da to ne smijem činiti došlo je previše kasno. Šeherzadino prokletstvo mi je postalo kao droga, opijena stvaralačkom fantazijom zaboravljala sam na strah i zabrane. I buđenje ali i noćne more su došle kasnije, kad se više ništa nije moglo promijeniti.

Prošle noći me u snu progonila pravda onih, koje su moje priče strašno naljutile. Sanjala sam da su me izveli pred sud pravednih. I tužitelji i suci su imali zakrabuljena lica ali poznat glas, glas imama iz našeg džemata.

- Ko ti je odobrio da od muslimana praviš takve karikature? - šištao je jedan od tužitelja na mene.

- Poštovani sude, ja ne znam šta vi mislite? - branila sam se drhtavim glasom.

- Zašto pišeš o lošim muslimanima kao što je bio tvoj otac?! -viknuo je Pravedni.

- Ali zašto vi mislite da je on bio loš? On je bio dobar čovjek! Radio je dan i noć, da bi prehranio djecu i poslao ih u školu. Ponekad čašica ili dvije, to nije nikakav grijeh, zar ne!

- Dobro tvoj otac, ali šta radi taj prevarant Avdić u tvojoj priči? - prekide me jedan od sudija.

- Avdić, uzgajivač kurbana, na njega mislite. I on je isto bio dobar čovjek. On je spasio mog brata iz nabujalog potoka. Znate, danima su padale kiše, potok je podivljao, odnio mostove... - ohrabrila sam se i pokušavala im održati lekciju o ljudskoj dobroti.

- A ta sova, tvoja tetka, koja se nije držala propisanog u islamu, je li i ona bila dobra žena? - ismijavali su me.

- Pa i nije bila tako loša. Prekrasno je pjevala, posebno naše narodne pjesme, sevdalinke. Najradije sam slušala kako pjeva onu Mujo đoga po mejdanu voda. Znate ono, ljubav iz mladosti, jagluk za pojasom.

Oh, to je bio jedan mučan san. Kad sam se probudila, shvatila sam da su me suci istjerali i zabranili da ikada više dođem u njihov džemat.

Sad se pitam, je li to bio san ili je bila stvarnost?

Ganzen Eintrag lesen »

Mojim palim i raseljenim prijateljima

Veröffentlicht am 10.03.2021

Poštovani čitaoci,

već preko dvadeset godina pišem prvo na njemačkom jeziku, pa onda te iste knjige prenosim u bosanski jezik. Iako su to vrlo mukotrpni stvaralački procesi, oni su i veliki stvaralački izazov i inspiracija, mogućnost da se u djelu razviju i povežu saznanja i vrijednosti dobijene iz obadvije kulture.   Imala sam sreću da je izdavač „Bosanska riječ“, sa još jednim lijepim imenom, „Lijepa riječ“ Tuzla, čiji je vlasnik i urednik Šimo Ešić, pratio moj rad na njemačkom i došao do uvjerenja da su knjige kakve ja pišem, potrebne našoj kulturi i prihvatio se objavljivanja većine mojih knjiga na našem jeziku. Da ovdje spomenem samo neke:

Šeherzade u zemlji dugih zima, Legende i prašina, Trbušna plesačica, Žena i kalem – lik žene u usmenoj književnosti Bošnjaka, i upravo je na bosanskom izašao moj roman Opori su bili plodovi u Goethovom voćnjaku.

Izdavač i ja smo u 2020 godini imali još jedna veliki poduhvat, ja sam prevela poeziju njemačke pjesnikinje Else Lasker Schüler (1869-1945.) a „Lijepa riječ“ je objavila pod naslovom „Mojim palim i raseljenim prijateljima.“ Ovaj blog želim započeti esejem o životu te pjesnikinje i vremenu u kojem je živjela i stvarala, objavljenim na kraju knjige. Čitaoci se mogu uvjeriti koliko je paralela sa haotičnim svijetom današnjice.

Moj blog na bosanskom otvaram tekstom iz te knjige:

Else Lasker-Schüler  - jedna njemačko-hebrejska balada

 U Wuppertal-u*, gradu gdje živim već skoro 30 godina i gdje je prvi put osnovana Izdavačka kuća “Bosanska riječ”, u njegovom naselju zvanom Elberfeld, rođene su davne 1869. dvije djevojčice, čija imena ovaj grad još uvijek pamti. Ne samo ovaj grad, njihova imena i djela, literarna i humanistička, ostala su upisana u kulturnu baštinu cijele Njemačke. U februaru te godine svijet je ugledala Else Schüler, šesto dijete u jednoj jevrejskoj bankarskoj porodici a u novembru Helene Stöcker, najstarija od više kćeri u jednoj protestantskoj, vrlo pobožnoj trgovačkoj porodici. Helenin životni put i djelo nisu tema ove knjige, njih dvije se najvjerovatnije nikad u životu nisu srele, ali je ovdje spominjem jer ću citatima iz njenih djela pokušati dati sliku turbulentnog vremena u kojem je Else stvarala svoja literarna djela. Njih dvije imaju nešto zajedničko, u poznim godinama  ih je pogodila ista prognanička sudbina.

Dakle, Else i Helene su svoje prve škole pohađale u Elberfeld-u, Helene djevojačku školu, a Else je, kao čudo, danas bi se reklo hiper-aktivno čudo od djeteta, prvo završila nekoliko razreda građanske škole a onda je dobila kućnog učitelja. I tu je bio kraj školovanju, u njihovom gradu nije bilo djevojačkih gimnazija a i da jeste, djevojkama zakonski nije bilo dozvoljeno studirati na fakultetima, jer su muškarci-naučnici, ko zna kada, donijeli odluku da ženski mozak nije dovoljno razvijen za visoko znanje.

Te dvije djevojke, jedna Jevrejka, druga Njemica su shvatile da, ako žele ostvariti svoje snove, moraju napustiti provincijski gradić i sigurnost roditeljskog doma, gdje im je jedina karijera mogla biti udaja i rađanje djece do iscrpljenosti. Kakav je to usud, vidjele su kod svojih majki, koje su od jutra do sutra stajale u službi porodice. Snaga kreativnosti i želje da ostvare svoj talent, nije im dala pomiriti se sa takvom sudbinom. Glavni grad Berlin se iz ove daljine činio kao obećana zemlja, gdje su se mogle ostvariti sve želje. Prva se na taj put, već 1892., otisnula Helene, bez pratnje ali sa finansijskom potporom svog oca i sanamjerom da pohađa gimnaziju i da se priključi udruženjima u borbi za prava žena. Njene ambicije će je kasnije odvesti prvo na studij u Glasgowu a zatim na promocijuu oblasti filozofije u Bernu. Tako je postala prva žena doktor nauka u Njemačkoj, samo nažalost ženama tada nije bilo dozvoljeno ni da predaju na njemačkim fakultetima.

A Else, ona nije imala drugog izbora nego udajom krenuti u drugačiji svijet.1894. je napustila Elberfeld kao mlada supruga poznatog ljekara Bertolda Laskera. Od tada je imala dva prezimena, postala je Else Lasker-Schüler i tako je ostalo kroz sav njen turbulentni život. Samo što Else jednostavno nije bila stvorena za to da bude vjerna saputnica jednom doktoru, da mu pomaže u ordinaciji i stvara udoban dom. Ona je željela da slika i piše, da se priključi uzavrelom boemskom životu Berlina. Prvi korak je bio jedan mali atelje izvan stana, u kojem je mogla biti sama sa sobom, sa svojim mislima i sa ljudima sličnim sebi. Else je pisala po svom sopstvenom ritmu, zavisno od trenutnog raspoloženja, ne tražeći uzore u poznatim pjesničkim imenima, vjerovatno i ne misleći o tome kako i gdje se mogu svrstati njene pjesme. Ona nije mislila ni na studiranje ni na borbu žena za ravnopravnost, kao njena sugrađanka Helene, Else je jednostavno željela živjeti tu ravnopravnost, ostvarivati je kroz svoju poeziju. Ali kako naći put u umjetničke krugove Berlina, kao žena njenog porijekla ali i sa tako neobičnom lirikom.

Kao što je već znano, kako tada tako i danas, do tih viših krugova umjetničke scene se rijetko stiže samo vlastitom snagom i kreativnošću. Uslov je da ti neko sa već poznatim djelom i imenom pruži ruku i ukaže na vrijednost onoga što ti radiš. Ta sreća je pogodila Elsu, baš na prekretnici života, kad je sa malim sinom, napustila ne samo muža ljekara nego i udobnost građanskog društva. Njen prvi vodič se zvao Peter Hille, koji joj je otvorio vrata u umjetničke boemske krugove Berlinu. Ona je Peter-a nazvala Sv. Peter Hille a on nju Tino. Profesor Jakob Hessing** je u svom eseju “Uskrsnuće” prenio citat iz Elzinog teksta “Sveti Peter na grebenu” u kojem je ona poetski opisala svoj susret sa njim:

“Pobjegla sam iz grada i spustila se iscrpljena pod jedan greben da se odmorim, bar jedan tren, pred kraterom dubljim od hiljadu godina. Trgnuo me glas sa vrha grebena, koji mi je doviknuo: “Šta ti je, šta jadiš sama nad sobom?” Podigla sam oči nagore i odjednom oživjela, pomilovana iznenadnom srećom. To je bio Peter Hille; on je sišao sa svoje visine do mene u dolinu i upitao me, odakle dolazim. Nisam mu znala odgovoriti; noć je već bila izbrisala moje puteve, nisam se mogla sjetiti ni svog imena. Tada me je čovjek sa grebena nazvao  Tino ...”

Else je u to vrijeme bila potpuno sama, roditeljski dom u Wuppertalu je bio ugašen, muža je napustila, sa djetetom, koje vjerovatno i nije bilo njegovo, napustila sigurnost ali nije znala kuda će dalje ... Peter Hille je napisao prve značajne kritike o njenoj poeziji i preporučio je dalje svojim prijateljima i saradnicima.

“Else Lasker Schüler je jedna pjesnikinja jevrejskog porijekla. Od velikog domašaja (...) Njen pjesnički duh je crni dijamant, koji reže po njenom čelu i nanosi bol. Puno bola.

Crni labud Izraela, nova Sappho u rapolućenom svijetu. Sa dječijim zračenjem ali istovremeno i tmušom prošlosti. (...) Elsina duša stoji u večernjim bojama Jerusalima, kako je to ona jednom prije svega srećno naglasila.

Pjesnici Jevreji, stvaralački pjesnici jevrejske krvi su vrlo rijetki. Nije lahko sačuvati jakom vatru jedne daleke pra-duše, pored svih pogrda i uvreda ...

Pjesnička imaginacija se svakako igrala riječima, pojmovima, likovima, tako nie Else nije mogla jednostavno ostati Tino, nego je tom imenu morala dodati egzotičnu notu, pa je postala Tino od Baghdada. U svijet u koji je ušla, sve je bilo dozvoljeno, prije svega moglo se i smjelo letjeti na krilima vlastite kreativnosti, putovati iz jedne kulture u drugu: iz zapadnih u orijentalne i obratno. 

Glavna Elzina ulaznica u poetski svijet bili su njeni jaki jevrejski korijeni iz kojih su se razvile kreativne mladice na njemačkom jeziku. Skoro euforično je započela pripremanje prve zbirke pjesama, koja je 1901. izašla pod naslovom “Styx”.

Samo da napomenem, u to vrijeme se Helene sa svojim ženskim pokretom još nije bila izborila za pravo žena da studiraju na fakultetima. Elsin privatni život nikako nije stizao u mirnije vode. Poslije razvoda od ljekara, koji ju je ipak finansijski podržavao, zaljubila se u jedno desetljeće mlađeg Herwartha Waldena, čije pravo ime je bilo Georg Lewin. On je potjecao iz imućne jevrejske porodice i imao je velike umjetničke ambicije u više žanrova. Else je i u tom braku ponovo dokazala svoj nedostatak domaćinskih, organizatorskih sposobnosti. Njen suprug nije daleko stigao sa svojom umjetnošću, ali je udružen sa Elsom i još nekim prijateljima, postao vrlo važan  donator i pokretač njemačke avangarde. 1910. je u Berlinu pokrenuo časopis “Oluja” a imao je istovremeno u galeriju sa tim imenom, u kojima su objavljivali i izlagali kako najpoznatiji umjetnici iz cijele Njemačke tako i mladi, koji su tek gradili karijeru. Ali sve te aktivnosti nisu donosile nekakvu materijalnu korist. Dugovi su se gomilali, bračni par je sa njenim djetetom živio od danas do sutra, zahvaljujući i njenoj nesposobnosti da raspoređuje novac. Faze rasipništva, molbi za potporu i totalne neimaštine su je pratile kroz cijeli život.

Else je u tih nekoliko godina pred Prvi svjetski rat ne samo objavljivala jednu knjigu za drugom nego je sa trupom putovala po cijeloj Njemačkoj, propagirala revoluciju u umjetničkom stvaralaštvu i vodila prepisku sa mnogim poznatim ličnostima iz kulturnog i umjetničkog života. 1907. je objavila zbirku “Noći Tina od Baghdada” posvećenu Peteru, koji je umro 1905. Dramu “Wupper” je objavila 1909., a neki kritičari su u glavnom liku te drame prepoznali njenog oca, bankara iz Wuppertal-a. 1911. izlazi njena zbirka pjesama “Moje čudo”, 1913. “Hebrejske balade”. Djelo na prvi pogled izgleda impozantno, ali sve je to bilo praćeno stalnom borbom sa izdavačima, njihovim odbijanjem, ili slabom promocijom njenih djela, njenim upornim pismima i molbama, traženjem većih potpora i honorara. U to vrijeme se sve više počela razvijati i njena ekscentričnost, imala je zdravstvenih problema, gubila osjećaj za realnost. Njen suprug je u Norveškoj našao drugu, mlađu ženu, brak je razveden a ona je sa jednim koferom i nekoliko kutija svojih rukopisa preselila u sobicu u jednom pansionu. Sina je poslala u  internat na školovanje. Nikada više, do kraja života, nisu imali neko prebivalište koje su mogli nazvati svojim domom.

 

 

Ganzen Eintrag lesen »

Safeta Obhodjas, autorica na bosanskom i njemačkom, Sargon Boulus, pjesnik na arapskom i engleskom jeziku

Veröffentlicht am 01.03.2021

Legende i prašina - na islamsko-hrišćanskim stazama srca

 Journal of Ecumenical Studies

Vol. 44, No. 3 (Summer, 2009)

 Book Review

 Dr. Prof. Allen Podet

State University College, Buffalo, NY

 

Poštovani čitaoci,

knjigu-mozaik "Legende i pirašina", koju sam pisala sa Sargonom Boulusom, arapskim pjesnikom, hrišćanskog porijekla, na bosanskom je objavila "Bosanska riječ", Tuzla, prije skoro dva desetljeća. Knjiga nikad nije izgubila na aktualnosti. Jedini prikaz te knjige napisao je prof. Allen Podet, koji je inače Jevrej.

Njegova revija je  objavljena u Žurnalu za ekumenske studije, u junu 2009. godine. Profesor Podet je knjigu čitao na njemačkom, a prikaz je napisao na engleskom jeziku. Na bosanski prevela autorica.

 U ovoj knjizi je autorica Safeta Obhođaš zajedno sa pjesnikom Sargonom Boulusom stvorila jednu literarnu arabesku ili jedan literarnu igru, u kojoj i jedno i drugo pišu o istim temama, kao što su naprimjer: mentorstvo, knjige, Epos o Gilgamešu, obrazovanje u mladosti, čak i konfrontacija sa policijom. Sargon Boulus, rođen u Iraku 1944., a umro u Berlinu 2007. godine, bio je hrišćanski Arap a poticao je iz ugrožene hrišćanske sekte Asiraca, malog  naroda koji je sačuvao svoj jezik. Boulus je iz Iraka konačno otišao u Bejrut, jer je Liban hrišćanima na Bliskom istoku pružao više sigurnosti i mogućnosti. On je bio pjesnik koji je razbio klasičnu formu arapskog pjesništva i kreirao drugu vrstu arapske poezije, u to vrijeme potpuno novu i uzbudljivu, koja mu je omogućila izlazak na internacionalnu pjesničku scenu. Prvo se priključio umjetničkoj zajednici u New Yorku, zatim u San Francisku, gradu u kojem je živio četrdeset godina. Tu je po dolasku postao i pripadnik takozvane “Beat” generacije, koja je se isticala u svojim političkim protestima. Boulus je na arapski jezik preveo dosta američkih pisaca,   da spomenemo samo imena nekih od njih: Allen Ginzeberg, Ezra Pound, Sylvia Plath, ali i stariju englesku poetiku. Njegov rad u knjizi “Legende i prašina” ima u svom fokusu sučeljavanje hrišćana i muslimana ali i to kako se te dvije religije međusobno odnose, odnosno dopunjavaju. Ali on će ostati najviše zapamćen po njegovoj revolucionarnosti u arapskoj poeziji, gdje je njegov uticaj i u savremenosti i dubok i ekstenzivan.

 

Safeta Obhođaš je muslimanka i književnica iz Bosne i Hercegovine. Rođena je 1951. u gradiću Pale u blizini Sarajeva, odrasla je u Bosni i Hercegovini i završila studij na Univerzitetu u Sarajevu. Tu je počela i pisati radio-drame, priče i tekstove, u kojima je tematizirala žensku sudbinu i probleme sa kojima se susreću žene u društvu. Njena Bosna i Hercegovina je u posljednjih pedeset godina u neprestanom previranju, u kojoj od religijskih etničkih i kulturnih raznolikosti sa nastaje jedno fascinantno društvo, ali njihova neprestana borba istovremeno kulminira u uništavanje i ubijanje. Nakon što je autorica 1992. godine bila prisiljena napustiti zemlju i poći u izbjeglištvo, nastanila se u Njemačkoj, u gradu Wuppertalu, gdje objavljuje najviše na njemačkom, a samo ponekad na bosanskom jeziku. Njen pristup u ovoj knjizi ili uopće u literaturi je neposredno posmatranje izabranih karaktera, analiza njihovog života i njihovih postupaka i to sa puno simpatije. Njen karakteristični humor je saosjećajan i nije nikada okrutan.

Ova knjiga ostavlja dojam ljubavnih pisama iz različitih kultura, sa dubokoumnim pogledima iz jedne tradicije u onu drugu. Ona također  fascinira svojim kontrastima i predstavlja posebno uspješnu inter-kulturnu saradnju.

 

U drugom dijelu se nalaze odlomci iz knjige, zapravo naši dijalozi, koji su otvarali nova poglavlja naših sjećanja.

 

Ganzen Eintrag lesen »

Kako pisanjem spajati kulture

Veröffentlicht am 17.02.2021

Dragi čitaoci,

 ova priča je prije dvije godine objavljena u Magazinu za kulturu „Život“, čiji urednik je dr. Almir Bašović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. „Život“, tako se zvao i magazin u kojem sam prije 40 godina objavila svoju prvu priču „Žena i tajna.“

 

Meryamin govor

 Sa objema rukama na obje svete knjige

 

Meryam

 

“Meryam, ti si? Ovdje Anne.”

Anne iz Pandorine kutije moje prošlosti?

“Meryam, Anne, tvoja Anne. Možeš li me se sjetiti? Ili si me potpuno zaboravila?”

Zaboravila? Kako bih mogla zaboraviti dan mog spasenja?

Čuvenu priču sa Biblijom! I, ne samo to, Anne je godinama bila uz mene, dok sam se probijala kroz lavirinte njemačkog socijalnog sistema, dok su me njihovi psiholozi terapirali da bih se sa odrastanjem razvila u stabilnu ličnost.

U pubertetu sam bila neposlušna kćerka jedne porodice porijeklom iz Libanona. Umjesto da idem u mejtef, radije sam sa svojom klikom posjećivala filmske predstave, uprkos zabranama išla sa školskim razrednom na nastavu plivanja,  i pri tome postizala rekord u bježanju od svih tradicionalnih vrijednosti, donešenih iz bivše domovine. Majka je dobijala napade bijesa zbog mog ponašanja, a ona je imala čvrste  namjere, da mene, svoju nevinu kćerku, što prije uda za jednog čuvenog kriminalca iz geta na drugom kraju grada.

Moje pobune su bivale nemilosrdno kažnjavane, otisci iz tog vremena su mi i danas danile vidljivi na koži: ožiljak iza desnog uha, drugi na potiljku, zadebljanje iznad sljepočnice se stanjilo zahvaljujući tretmanu laserom. Posebno su bile teške ruke mog najstarijeg i majčinog najmlađeg brata. Kad bi me majka uhvatila u neposlušnosti, huškala je njih dvojicu da me nauče pameti i poštovanju. Ona je donosila sve odluke u porodici, i nikad se nije prestajala zaklinjati, da će se u njenoj kući, dokle ona njome upravlja, morati poštovati tradicija i njena riječ. Zaklinjanje, i to je bio dio naše tradicije. Na polici u dnevnoj sobi je stajao sveti primjerak Kur'ana, jedna od relikvija iz domovine koju smo davno napustili. On nije bio tu da se iz njega uči. Sa desnom rukom na toj svetinji zaklinjali su se članovi naše porodice. Moj otac je to upražnjavao kad bi se pokušavao riješiti alkohola, a moj stariji brat kad bi ga kockanje dovelo do prosjačkog štapa. Njihovo zaklinjanje nikad nije imalo neko duže djelovanje. Samo je majka ostajala čvrsta u svojim zaklinjanjima, a ona su se najčešće ticala mene:  Dok živi neće dopustiti da se njena Meryam pretvori u jednu pokvarenu arapsku Njemicu.

Čsto se masnice nisu dale maskirati. Kad bi modrice probijale kroz debeli sloj pudera, moji školski drugovi a i nastavnici su se trudili da ih ne vide. Samo Anne nije zatvarala oči. Često mi je prilazila i pokušavala zadobiti moje povjerenje. Pričala mi je o svojim roditeljima i njihovom trudu da pomažu slabijima u ugroženima. Njen uzor je bila njena majka koja je čak osnovala udruženje, čiji je zadatak bio “spašavanje djevojčica i mladih žena od nasilja u porodicama, posebno doseljeničkim.”

Kad sam jednog dana stigla u školu sa trakom preko čela, koja je pokrivala debelu, modru oteklinu, Anne mi je odmah prišla i rekla mi da ona moju muku više ne može podnositi. Već je pričala o tome sa njenim roditeljima i njihova namjera je bila da o tome izvijeste direktoricu škole.

Sljedeće noći sam u jedan veliki ruksak spakovala moje školske i druge najpotrebnije stvari, sa kojim sam iza ponoći napustila roditeljski dom, zauvijek. Sakrivena u podrumu u kući Annenih roditelja, čekala sam na slobodno mjesto u Domu za djecu bez roditeljskog staranja.

 

Bio je prekrasan dan ranog proljeća, tako topao, da je Anne svoj doručak iznijela na terasu. Tog dana smo bile same kod kuće, njeni roditelji su otišli na demonstracije u drugom gradu, a stariji brat je, po programu razmjene učenika, boravio u Engleskoj. Nisam se usuđivala napustiti podrum, pa sam,  sa tablom na koljenima, sjedila na visokoj stolici pred malim prozorom; i tako smo doručkovale zajedno, ona napolju pod suncem, ja unutra, u polumraku, nevidljiva za vanjski svijet.

“Nadam se da niko ne zna ...” započela sam i umuknula. U mom vidokrugu su se odjednom pojavila dva para nogu i jedan dugački mantil.

“Anne, molim te nemoj ništa reći”, zašištala sam i skliznula sa stolice. U tom momentu mi postade jasno da moj život sada zavisi od hrabrosti moje prijateljice. Polahko sam se uspravila, zaključala vrata koja su vodila u podrum i opet se izverala na visoku stolicu. Annene gole, dugačke noge su izgledale kao dvije slamke prema jakim muškim nogama. Moja majka je nosila mantil, kojeg sam, otkako znam za sebe, mrzila.

Prijetnje mog dajdže na njemačkom ni ja nisam mogla razumjeti, ali je njegov ton svakome mogao utjerati strah. Anne je nekoliko puta ponovila: “Gubite se, inače ću zvati policiju!”

Mogla sam vidjeti samo pokretanje njihovih nogu i dio stola. Moj brat je gurnuo majčinog brata u stranu i obratio se djevojčici mirnim tonom.

“Mala, ne boj se, mi sa tobom nemamo ništa. Samo nam reci gdje možemo naći Meyram.

“O čemu ti pričaš? Nisam vidjela Meyram već nekoliko dana”, izderala se Anne, a ja sam mogla naslutiti kako joj dršću koljena.  Čvrsto sam stegnula mobitel, ali nisam imala hrabrosti nazvati policiju. Stidjela sam se što sam potjecala iz takve porodice, još više što sam Anne dovela u takvu situaciju. Ako ona popusti pred njihovim prijetnjama, sigurno neću preživjeti noć.

Odjednom je moja majka počela vikati  na našem jeziku: “Zakleti se ... Možeš li se zakleti?” Odmah mi je bilo jasno šta su joj bile namjere. Zakleti se, kao kod nas kod kuće, sa desnom rukom na Svetoj knjizi. Izvadila je knjigu iz tašne, položila je na sto, ali to nije bio meni poznati Ku'ran, nego Biblija.

“Moja majka ti ne vjeruje”, zamumlao je moj brat. “Položi desnu ruku na Bibliju. Možeš li se sad zakleti da odavno nisi vidjela Meyram? Moraš nam reći istinu!”

U sebi sam se smijala tom pozorištu  ali sam istovremeno drhtala od straha, pogotovo što nisam imala pojma jesu li Anneni roditelji vjernici ili nisu.

“Vi niste normalni”, razumjela sam njeno mrmljanje, ali je nakon toga uradila ono što su oni zahtjevali od nje. Sa desnom rukom na Bibliji izdeklamirala je zaklinjanje kao da se nalazi na kakvoj pozornici.

U tom momentu se pojavila i policija, pozvana od strane prvih susjeda, pa se moja porodica požurila napustiti terasu. A mi smo, Anne i ja, uglas povikale: “Kakva sveta laž!”

Sljedećeg dana su me smjestili u sigurnu kuću, a onda sam imala sreću dobiti mjesto u jednoj omladinskoj grupi od pet članova, koja je imala smještaj u zasebnom stanu, a o njoj se brinuo vrlo angažiran vaspitač. On je bio dobar pedagog, sa konkretnim  programom, i čvrstim propisima u disciplini. Uz njegovu pomoć mi nije bilo teško pripremiti maturske ispite.

Nakon mature odlučila sam studirati pravo, i u prvom pokušaju mi je bilo odobreno mjesto na fakultetu. Čim sam dobila tu super-vijest, nazvala sam Anne da sa njom podijelim radost. “Ti si stajala uz mene kad mi je voda bila do grla, i evo vidiš, nisam te iznevjerila, ni tebe ni tvoje,” glas mi je bio kreštav od oduševljenja. “Obećavam da ću završiti ... da će od mene ispasti dobra advokatica.”

Anne je jedno vrijeme šutjela a onda me hladno upitala: “Da ti možda nisi precijenila svoje sposobnosti i mogućnosti?” Njeno pitanje me je toliko povrijedilo da sam u tom momentu prekinula naše prijateljstvo. Dugo godina nismo znale ništa jedna o drugoj, sve do tog jutra kad sam se javila na telefon i čula njen glas: “Meryam, ovdje je Anne. Sjećaš li se?”

Anne

Sad je red na Anni da ispriča kako je i zašto prestalo njeno prijateljstvo sa Meryam i zašto joj se javila nakon toliko godina. Ali taj drugi dio priče čitaoci mogu dobiti od mene ako mi napišu jedan e-mail.

 

Ganzen Eintrag lesen »

Cookie-Regelung

Diese Website verwendet Cookies, zum Speichern von Informationen auf Ihrem Computer.

Stimmen Sie dem zu?