Ihre Browserversion ist veraltet. Wir empfehlen, Ihren Browser auf die neueste Version zu aktualisieren.

Safeta ObhodjasSafeta Obhodjas

Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon 1878. godine (Drugi dio)

Veröffentlicht am 01.08.2021

Osvajanje Bosne u djelima Edhema Mulabdića

 

Već spomenuti književnik Edhem Mulabdić je u ranoj mladosti, u vrijeme kad je pohađao ruždiju, odnosno učiteljsku školu, u Maglaju, bio svjedokom borbe Bošnjaka protiv ulaska Austro-Ugarske, ali i napada naoružanih hordi, koje su u vakuumu bezvlašća napadale i pljačkale muslimansko civilno stanovništvo. Mnogo godina kasnije je u jednom svom članku napisao sljedeće:

“Je li ovaj rat naših djedova sa moćnom Austrijom bio potreban i opravdan? Zdrav razum kaže da nije bio opravdan, jer je ova zemlja međunarodnim ugovorom prešla iz ruku jednog cara u ruke drugoga. Jedan car dao, drugi uzeo. Pored toga maleni smo prema sili, koja nas pritiskuje.A drugi onda rekoše: “Neka car daje svoje, a ne naše. Ove su zemlje bile naše prije nego ih je on kao zavojevač osvojio. A kad je on mačem u ruci stekao na njih pravo, zar domaćin, imajući pravo posjeda na svoju kuću, ne stiče još veće pravo na nju, kad je od navale obrani.”

 Potpunu dezorijentiranost Bošnjaka u godini kad je stigla austro-ugarska vojska opisao je Mulabdić u već spomenutom romanu Zeleno busenje,a ta knjiga je zapravo prvi roman iz pera jednog Bošnjaka, a objavljen je prvi put 1898., znači dvadeset godina poslije tih krvavih događaja. Mjesto radnje je njegov rodni Maglaj, u kojem su nekoliko desetina mladića, među njima i glavni junak Ahmet, pokušavali podići opštenarodnu pobunu protiv Švabe. Stanovništvo se u većem broju nije odazivalo njihovom pozivu.

“Doskora se vratiše one dvije četice bajraku”, pisao je autor u devetom poglavlju knjige. “Ovi htjeli da iz kuća izazovu age i trgovce; pa kad im se nigdje nikone odazva, zađoše u kletvu i psovku, al opet ništa ... Varoš bila kao pusta. Svak se zatvorio u svoju kuću sa svojom čeljadi, pa se tu slagalo suđe, u zemlju krila dragocjenost ... Sve je to u poslu, a sve pripravno, plane li mu krov nad glavom da bježi ... kud i ostali svijet.”

I da su ove dvije četice uspjele podići više Bošnjaka na pobunu, samo bi ih više poginulo. Preko njihovih grobova brzo je narasla trava, pa Mulabdić tako i završava svoj roman. Iza izginulih junaka ostajale su majke, supruge, sestre, braća, djeca. Od tuge za Ahmetom umire i njegova zaručnica Ajiša: “Alija se povratio sa pokopa Ajišu, posjetio onda majčin grob, otišao sjutri dan na Preslicu da vidi gdje mu je brat pao; a kad se povratio u Maglaj, opazio gore, malo više Delibegova hana, lijep spomenik onim vojnicima koji padoše na Maglaju. Sve je obišao, suzna oka, promatrao ove nevine žrtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje ... “

 

Legenda o Hadži Loji i njegovom otporu novom vladaru

 

Nisu svi pobunjenici izginuli, mnogi od njih su osuđeni na dugogodišnje robijanje. Jedan od tih srećnih preživjelih bio je i Hadži Lojo, rođen 1834. godine. Njegovo pravo ime bilo je Salih Vilajetović, a Lojo su ga nazvali jer je bio atletski razvijen, pravi gorostas, a Hadži je dobio kasnije, nakon što je posjetio Ćabu i pješice se vratio u Sarajevo. Njegova biografija je puna protivurječnosti, po svjedočenju savremenika bio je učevan i pobožan ali i naprasit čovjek, kojem su se mnogi radije sklanjali sa puta. Kakva je stvarno bila njegova uloga u organiziranju odbrane Sarajeva pred navalom austro-ugarske vojske, da li samo agitatorska ili i organizaciona, nije nikad do kraja razjašnjeno.

Ovdje moram spomenuti još jedan apsurdni podatak. U njegovoj biografiji stoji da je mrzio sve hrišćansko, a kad je ranjen pobjegao iz Sarajeva, nije našao utočište kod nekog Bošnjaka, nego u dalekom selu Miošićima, kod srpskih domaćina. Ostaje da se pitamo, da li ga muslimani nisu smjeli ili nisu htjeli primiti? Iz Miošića je pobjegao dalje u Čajniče.

Klinkuti, nastavak drugog dijela

 

I austrijske novine su zabilježile njegovo hvatanje, i to ovim riječima: “Strašni vođa bosanskih pobunjenika, Hadži Lojo, konačno je pao u austrijske ruke, a nalazi se trenutno u vojnoj bolnici u Sarajevu. Naš dopisnik R. Guttner piše: 'Hadži Loju je uhvatio 2. oktobra poručnik M. Stipedić, koji se vrlo energično prihvatio ovog zadatka. Uhvaćen je na jednom usamljenom mjestu na skoro nepristupačnom planinskom terenu, u tri sata noću. Grdno je psovao dok su ga nosili na nosilima, pošto je bio ranjen u nogu, u Rogaticu, gdje je bio smješten stab 1. divizije.”

Fra Grga Martić, u to vrijeme vrlo pismen i politički snalažljiv fratar, ovako je opisao Lojinu ulogu u otporu:

 “... Kad su ga uhvatili i doveli u Sarajevo, upita me auditor, što je vodio istragu nad njime, šta je i tko je, i šta je uradio. (Izvijestih ga) ... da na sav glas na čaršiji svijet govori, da je bio koji drugi od osuđenika namjesto Hadži Loje, da bi grad stradao i robljenjem i paljenjen, a drugo, da nije Hadži Lojina puška pukla na austrijsku vojsku, jer je 15 dana otišao prije iz Sarajeva, nego je vojska austrijska ušla u Sarajevo.”

Fra Grga Martić je tvrdio da junak nije ni metka ispalio na osvajačku vojsku. Da li ga je htio samo zaštiti od smrtne kazne ili je prenio ono što je narod znao, da je Hadži Lojo bio junak po agitaciji a ne po djelima? Sigurno je jedno, Hadži Lojo nije bio ranjen u borbi, nego se sam nepažnjom ranio u koljeno, a rana se onda dala na zlo i vjerovatno bi umro od gangrene u srpskom selu da ga austrijska vojska nije zarobila. 

Prvo su ga smjestili u bolnicu gdje mu je morala biti amputirana noga, a zatim su ga osudili na smrt, da bi ga onda, po u međuvremenu donešenem Zakonu o amnestiji pobunjenika, poslali u zatvor u Češku a odatle u progonstvo. Sam je izabrao da ode sa porodicom u Meku, gdje je 1887. godine i umro.

 Stanje bošnjačkog naroda nakon ulaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu

 Vjera, naslijeđena od pradjedova koji su prešli na islam, bila je duboko usađena u svijest Bošnjaka. Politika i odgovornost i za sebe i za druge, nažalost nisu. U Evropi se uveliko studirala medicina, otkrivani su uzroci bolesti, a kod nas nije bilo ni jednog ljekara a kamoli bolnice. Jedino što se znalo o životu i smrti bilo je: Allah dao, Allah uzeo, kao da smo po svijesti još bili u Srednjem vijeku, jer se kultura zasnivala na usmenoj tradiciji, bez pismenosti na svom jeziku, a i zakonodavstvo nam je bilo na tuđim jezicima, 

Nakon što su ustanci protiv novog vladara u krvi ugušeni, bošnjački narod je ostao kao u potpunoj neizvjesti. Kojim putem krenuti? Sredstava informiranja nije bilo, novine koje su počinjale izlaziti Bošnjaci nisu bili u stanju čitati i razumjeti.  O novom vladaru i njegovim namjerama nije se ništa znalo a glasine su se širile kao požari i još više doprinosile općoj nesigurnosti. Bošnjačke porodice su preko noći siromašile, bilo da su prodavale imanja da prežive,  bilo da su im ona oduzimana  i kmetopravom prelazila u ruke onih koji su  obrađivali zemlju, a to su uglavnom bili hrišćani. Natalitet je također bio previsok za tako male ekonomske resurse, pogotovo što osim trgovine i zemljoradnje nije bilo druge privrede. Umjesto da se uče novom načinu privređivanja, mnogi muškarci su u birtijama i kuplerajima rasturali i ono imanja što im je od očeva ostalo. Neki stariji čitaoci se sigurno još uvijek sjećaju televizijske serije Tale Derviša Sušića, u kojoj vremešni, osiromašeni beg sjedi, puši i neprestano ponavlja: “Kakve je Pešta nekad kupleraje imala!”  Takvih primjera samouništenja sam i ja imala u svojoj porodici. Toliko puta sam slušala jadikovke starijih žena o tome kako je jedan brat kockao, a drugi nije izlazio iz javne kuće sve dok svi nisu dospjeli do prosjačkog štapa.

Iz tog vremena nema skoro ni jednog zabilježenog imena nekog Bošnjaka koji se makar pokušao baviti politikom. 

Srećom Bošnjaci  su na svojoj strani imali jednu istaknutu ličnost tog doba, fra. Grgu Martića. Inače ne znam da li bi uopće opstali u svojoj domovini.

 

 Uskoro sliejedi treći dio ove studije

 

Cookie-Regelung

Diese Website verwendet Cookies, zum Speichern von Informationen auf Ihrem Computer.

Stimmen Sie dem zu?