Ihre Browserversion ist veraltet. Wir empfehlen, Ihren Browser auf die neueste Version zu aktualisieren.

Safeta ObhodjasSafeta Obhodjas

Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon 1878. Studija (Prvi dio)

Veröffentlicht am 16.08.2021

Dragi čitaoci,

ovdje sam u nastavcima objavila prvi dio moje studije o iseljavanju Bošnjaka u Tursku nakon 1878. godine. Ako neko od čitalaca poželi pročitati cijeli tekst, neka mi pošalje E-mail na adresu      safeta,obhodjas@online.de

Egzodus Bošnjaka u dokumentima i literaturi

Uvod

 

U vrijeme komunizma se jako malo javno govorilo i pisalo o iseljavanju  naroda bivše Jugoslavije uopće, a posebno o iseljavanju Bošnjaka u Tursku. Ne sjećam se da smo o tome ikada čitali u školskim udžbenicima. Vjerujem da jeje to bilo historijski obrađivano u magistarskim radovima i doktorskim disertacijama, ali su one nakon odbrane završavale u ladicama. To je bila tema koja se radije ignorirala. Čak se jedno vrijeme i sevdalinka Put putuje Latif-aga nalazila na listi zabranjenih i nepoželjnih narodnih pjesama, jer je nastala povodom egzodusa Bošnjaka iz Banja-Luke ili uopće iz Bosanske krajine.  Komunistima nije bilo po volji da se neko upita ko su bili taj Slejman i Latif, kuda su to oni putovali, iz kojeg razloga, zašto mu mislili da se više nikada neće vratiti u grad njihove mladosti. 

Nakon pada komunizma početkom devedesetih prošlog vijeka, koji nas je direktno odveo u rat i genocid, počelo se više govoriti i pisati o toj temi. Nastala su neka vrlo značajna historijska djela o uzrocima iseljavanja i teškom položaju muhadžira u novoj domovini, Turskoj.

U ovim tekstovima ću pokušati prikazati taj egzodus na osnovu nekih historijskih istraživanja i na osnovu malog broja autentičnih literarnih djela na tu temu.

 

Odlazak Osmanlija iz Bosne

 

Godine pred povlačenje Turske sa Balkana bile su krvave i, po mom dubokom uvjerenju, u tom vremenskom periodu i u tom  kaosu, narodi su jedni drugima nanijeli toliko zla, da su zavladali opći strah i nepovjerenje, koji se kasnije nikad nisu mogli prevladati. Iz toga je nastala mržnja, a ona se sa novim ratovima samo uvećavala, tako da je nikakav socijalistički idealizam, prosvjećivanje ili civilizacijska dostignuća kao napr. ljudska prava, nisu mogli iskorijeniti. Ni do ovih vremena.

Sjetimo se samo kako je Omer-paša Latas brutalno ugušio bune Bošnjaka, posebno u Cazinskoj krajini, Posavini, Hercegovini.  U Latasovoj biografiji piše : “Na našim prostorima ostao je upamćen po tome sto je slomio ustanak bosanskog begovata na čelu sa gradačačkim kapetanom, Husein-begom Gradaščevićem 1850/1. On je dao smaknuti preko 2500 najuglednijih aga i begova u Bosni i Hercegovini, neke je zatvorio, a njih oko 400 - poslao okovane u Carigrad.” A Bošnjaci, učeći svoju historiju, zaboravljaju da su se naši begovi najviše bunili protiv uvođenja reformi i sistema školovanja, koje je turska država namjeravala uvesti, kako bi modernizirala državu i njenu ekonomiju, bez gubitka teritorija. Sultani su namjeravali ostati na Balkanu, odnosno u Evropi, a to su mogli samo uvođenjem obrazovanja i prosvjetiteljstva, a bosanski muslimani nisu bili spremni podržati te promjene. Kako su se sami bosanski prvaci odnosili među sobom, ko je koga izdavao i zašto, ko je želio pašovati u Hercegovini, ko a zmajevati u Posavini, neka ostane za neku drugu historijsku lekciju. Ovaj tekst će pratiti prilike i neprilike, koje su natjerale Bošnjake nakon 1878. da krenu u egzodus.

Sami Bošnjaci su ostavili malo ili nimalo pisanih dokumenata o svom stradanju od bratske ruke. Oni su kao i uvijek i svoj jad, kao i svoja ushićenja, pokušavali opjevati u baladama, sevdalinkama ili u epskim pjesmama uz gusle. Možda će se danas neko čuditi ovoj informaciji, ali gusle su bile bogomdani instrument za napuhavanje čojstva i junaštva Slavena u doba Osmanlija, bez obzira koje su bili vjere.

Po predanju, opet usmenom, u vrijeme Latasove soldateske nastala je pjesma: Gornju Tuzlu opasala guja. Guja je zapravo bila vojska već spomenutog paše-poturice, koja je držala Gornju Tuzlu u obruču.

 

Gornju Tuzlu, gornju Tuzlu
opasala guja, opasala guja
metla glavu, metla glavu
na Džindić mahalu, na Džindić mahalu

A repinu, a repinu trgla
na gradinu, na staru gradinu
zelen bore, zelen bore
na Džindić mahali, na Džindić mahali

Na tebi ću, na tebi ću
čardak načiniti, čardak načiniti
i na njemu, i na njemu
sjesti besjediti, sjesti besjediti

Uvijek sam se pitala, kakav je govor htio držati ovaj pjesnik sa svoga čardaka na zelenom boru. Možda o tome kako su se vojske tukle i koja su sve zla počinjena na obje strane. Da je bio pismen, možda bi opisao strašne zločine Latasove vojske nad Bošnjacima. Nepismenom i ojađenom ostalo mu je samo da sjedne i zapjeva, muci u inat, u metaforama koje nekoliko desetljeća kasnije niko živ nije mogao razumjeti.

Klinknuti, slijedi druga stranica

 

Osmanlije se povlače poslije mnogo prolivene krvi

 Nakon “smirivanja” Bošnjaka došli su i drugi narodi na red, jedna za drugom su počele grmjeti bune, koje se u historiji spominju pod zajedničkim nazivom: Hercegovački ustanci. Ni tada se narodi nisu udruživali da zajedno otjeraju okupatora sa slavenskog tla. Prvo su na ustanak krenuli hercegovački Hrvati, pa onda hercegovački Srbi u Nevesinju, po čemu je njihov ustanak i dobio naziv Nevesinjska puška. Od Nevesinja je krenulo po cijeloj Bosni, pa su u Prvi balkanski rat ušle Srbija i Crna Gora, 1876. pa 1877. i Rusija. Jedan od svjedoka tih posljednjih turskih bitaka u Bosni i Hercegovini, franjevac Jako Baltić, zapisao je u “Godišnjaku od događaja i promine vremena u Bosni  1754. - 1882.” sljedeće:

 Krvoločstva Turaka i ustaša (ustanika)

 Vojske se turske napuni Hercegovina; na mlogim mistim pobi se s ustašama (ustanicima), koji turskoj vojsci mlogo kvara činjaju i Turci ih ne mogu svladati, jer u ovim krševitim mistim imali su dosti zaklona od turske sile. Ali drukčije bi u Bosni. Turci su ovog vrjemena grdna krvoločstva počinili, ali ustaše nisu Turcim praštali. S obadvi strane grozna su se djela činila".

Sa obadvije strane, sa svake strane, Turci, Srbi, Bugari, Rusi, da bi se Turska na kraju sa tim krvavim pirom povukla iz Bosne i Hercegovine i jednog dijela Sandžaka. Berlinskim sporazumom 1878. zadržala je jedan dio Sandžaka, Makedoniju i Grčku, ali ne zadugo.

Nije čudo što se Bošnjaci nakon toga nisu osjećali sigurnim na svojoj zemlji, jer im je turska vojska ostavila teško breme, zločine u svojim posljednjim borbama da se održi na Balkanu. Nije prošlo ni 30 godina nakon Latasove soldateske, a Osmanlije su se povukle  i ostavile Bošnjake, čiji su sinovi bili u turskoj vojsci, na  milost i nemilost hrišćanima. U to vrijeme se žrtve ni na jednoj strani nisu brojale. Po mom ličnom mišljenju naši preci nisu na hidžru kretali zbog vjekovne povezanosti sa Turskom, nego zbog straha od osvete.

Stanje u Bosni i Hercegovini pred kraj osmanlijske vladavine

 Tih posljednjih pedeset godina sultanske vladavine u Bosni i Hercegovini prošle su u pravoj agoniji bošnjačkog stanovništva. Uz sve pobune i divljanja turske vojske, harale su i zarazne bolesti, posebno je tuberkuloza uzimala danak po gradovima, gdje nije bilo kanalizacije i tekuće vode. 1833. je kuga po ko zna koji put pomorila pola gradskog stanovništva, preko noći su nestajale cijele ugledne porodice.

Iako je turska vojska ognjem i mačem smirila Bosnu i Hercegovinu, narod se je i dalje bunio protiv reformi i nije dozvoljavao djeci i omladini da idu u svjetovne škole, zvane ruždija. Edhem Mulavdić, pisac prvog romana na bosanskom jeziku Zeleno busenje opisao je u svojim sjećanjima koliko je muke i problema imao u svojoj porodici i okolini da se izbori za daljnje školovanje. Ni dječaci nisu upisivani u školu, pa se onda može zamisliti kakav je bio odnos prema školovanju ženske djece.

1878. je bošnjački narod, neobrazovan, bez prosvjetitelja i vođa, u velikom strahu dočekao predaju njihove domovine Austro-Ugarskoj monarhiji. Mnogi se nisu mogli pomiriti sa tim da vlast nad njima umjesto sultana iz Carigrada dobije Monarhija iz Beča, u kojoj je vladao njima potpuno strani sistem, da ne govorimo o drugoj vjeri, kulturi i običajima. U mnogim dijelovima zemlje organiziran je otpor protiv evropskog vladara. Veliki agitator otpora protiv nove vlasti bio je Sarajlija Hadži Lojo, o kojem ću kasnije napisati nešto više.

Slabo naoružana i neobučena vojska, bez jake komande i pozadine, nije mogla, i pored nekoliko pobjeda, zaustaviti ulazak Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu. Opet je izginula silna mladost, opet su razrušena i popaljena naselja i gradovi, nestale porodice i imanja.

Cookie-Regelung

Diese Website verwendet Cookies, zum Speichern von Informationen auf Ihrem Computer.

Stimmen Sie dem zu?