Ihre Browserversion ist veraltet. Wir empfehlen, Ihren Browser auf die neueste Version zu aktualisieren.

Safeta ObhodjasSafeta Obhodjas

Iz Antologije "Moj Hermann Hesse"

Veröffentlicht am 05.09.2021

Ovo je jedan tekst iz vremena kad sam tek počinjala pisati na njemačkom jeziku, a to je bilo krajem dvadesetog vijeka

 

Na putu sa Hesseovim junacima

 Kako sam stigla na obalu moje rijeke

 

Kao i većina mladih ljudi u bivšoj Jugoslaviji, koji su željeli učiti i studirati, i ja sam bila pod uticajem ruske klasične literature. Naši kulturni gurui su većinom bili vjerni komunističkoj ideologiji, pa su nam propisivali i sugerirali da se orijentiramo prema ruskom stvaralačkom duhu, i onome što je on doprinosio svjetskom kulturnom naslijeđu. Ne želim reći da sam djela Tolstoja, Dostojevskog ili Čehova čitala po dužnosti, nego više zato što sam u njima nalazila najbolje literarne analize slavenske duše ali i vrlo kompleksne ženske ličnosti. U njihovim djelima bile su opisane žene sposobne da vode zahtjevne intelektualne razgovore, nešto što naša prevashodno muška literatura nije imala.

Jednog dana, dok sam u biblioteci tražila nešto novo, radoznalost me dovela do knjiga zapadnih klasika. Tamo mi je za oko zapeo naslov Narcis i Zlatousti. Već na prvoj stranici sam bila zadivljena preciznim i slikovitim opisom kestena u dvorištu jednog samostana. Odmah sam posudila tu knjigu, iako do tada nikad nisam čula za njemačkog književnika Hermanna Hessea.

Kod kuće sam jedva dočekala da članovi moje porodice odu na spavanje, kako bih mogla na miru čitati o životu u blizini tog prekrasnog drveta, izraslog u tuđem okruženju. Ali te večeri mi se nije dogodilo prijatno upoznavanje sa literarnim stvaraocem iz meni nepoznatog svijeta. Odnos između Narcisa i Zlatoustog na početku knjige samo je doprinio mojoj ljutnji zbog muške literature. „Oni su svi tako slični, kad pišu sa nekom idejom u glavi“, mislila sam ne mogavši zaspati. „Potpuno je svejedno je li im porijeklo slavensko ili germansko, kakvu ideologiju ili dogmu slijede, oni variraju uvijek iste teme: Jadni muškarci koji sa svojom inteligencijom streme ka nekim višim ciljevima! Njihov cilj: čiste duše izaći pred svoje bogove ili idole, bez tereta moralnih poraza. Ali gle jada, oni se neprestano moraju odupirati iskušenjima, koja su najčešće otjelovljena u ženskom biću. Ali žene su previše glupe da bi mogle razumjeti dimenzije njihovih dilema. One su samo sredstvo kojim šejtan sladi grijehe.

Poslije tog verbalnog obračuna dugo nisam pročitala ni jedan red iz Hesseovog pera. Naš sljedeći susret se desio u vrijeme kad sam sama zapala u stvaralačku krizu, jer sam željela slijediti i oponašati evropske feministkinje i to gdje, u jednom patrijarhalnom društvu na Balkanu. Uz to mi je bilo teško razdvojiti moje novinarsko od literarnog pisanja. Prilikom pisanja mojih priča mi nikako nije uspijevalo da povjerujem u svoju fantaziju, stvarnost oko mene ju je neprestano blokirala.

„Iz mašte stvaraoca nastaje literatura, moć zamišljanja je njena suština. Istina u nekoj pripovijetci je tvoja kreacija, ali je čitaoci moraju doživjeti kao nešto što se desilo u stvarnosti“, rekla mi je tada moja starija i vrlo obrazovana prijateljica I.L., koja je često prva čitala moje nove priče i preuzimala ulogu mentorice. Ona mi je poklonila knjigu Hermanna Hessea Siddharta, i usput rekla, kako je ona kroz tu knjigu osjetila svu magiju stvaralačke fantazije.

Počela sam čitati tu knjigu više iz poštovanja prema prijateljici nego što me interesirala, jer nikad nisam zaboravila svoj prvi susret sa tim književnikom.  Nisam vjerovala da njegova naravoučenija mogu važiti i za mene. Ali u momentu kad je Siddharta odbio postati Gotamin redovnik, morala sam zastati i dva puta pročitati njegov monolog. A rečenica: Samo što to vaše uzvišeno učenje na sadrži tajnu onoga što čovjek individualno doživi, jedinka među hiljadama hiljada ...“ , mi se nakon ponavljanja urezala u pamćenje.

Kliknite ovdje da pročitate tekst do kraja

Čak i nekoliko godina kasnije, kad sam već bila sabrala nekoliko literarnih uspjeha, kad god bih bacila pogled na ono što sam sve proživjela i preživjela, mogla sam vidjeti i svjetlo Siddhartine spoznaje. U momentu kad sam razumjela njegov monolog, desio se preokret u mojoj podsvijesti, tada sam postala ja jedna od hiljade hiljada. „Ne, ja ne mogu biti kao evropske feministkinje, kao Simon de Beauvoir ili Alice Schwarzer, ja mogu od njih puno naučiti, ali ja nisam doživjela nešto slično kao one, nikad nisam živjela u njihovom svijetu. Balkan nije zapadna Evropa, ovdje žene moraju sakrivati svoju emancipaciju da bi je ponekad mogle diplomatski primijeniti, kako se ne bi psihički potpuno slomile.“ Tada sam od Siddhartea preuzela još nešto, naprimjer strpljivo sjedenje na obali moje rijeke života i osluškivanje njenih priča. U toj rijeci života su tekle mnoge sudbine meni bliskih ljudi, koje sam ja, uz pomoć svoje mašte, mogla pretvarati u literaturu.

Nakon toga sam kupila sabrana djela Hermanna Hessea na našem jeziku i čitala ih nekoliko puta, svakako i roman Narcis i Zlatousti. Ali svaki put kad bi Zlatousti sreo neku drugu ženu, nanovo se budila se moja stara ljutnja. Od velikog broja ženskih likova u toj knjizi ostala mi je u sjećanju samo jevrejska djevojka Rebekka, iako mi je bilo nejasno, zašto je ona odbila pomoć glavnog junaka Zlatoustog.

 

Ljeto u dolini kuge zvane mržnja

 

Ljeto 1992. godine u mom rodnom mjestu Pale u blizini Sarajeva. Moja porodica i ja smo u izolaciji, u getu našeg stana, dok okolo, u cijeloj dolini između dvije planine, haraju mržnja i smrt; eksplozije mina i granata u obližnjem Sarajevu donose njihov eho i do nas.

Kako ne bih duhovno potpuno potonula, opet sam iz regala izvadila knjige Hermanna Hessea. Zašto baš njih, nemam objašnjenje. Najvjerovatnije zato što su njegovi junaci stalno bili na putovanjima. I ja sam željela pobjeći iz te doline, ali su za nas svi putevi bili zatvoreni. Čitanje mi je pokretalo maštu, duhom se hvatala za Zlatoustog i tako sa njim putovala kroz nepoznate krajeve. Takva putovanja u fantaziji su mi nekoliko sati davala osjećaj slobode, ali kad bih se vratila nazad u stvarnost, na mene su opet čekali strah pred smrću, ali još više strah od mučenja. Kako bih suzbila te strahove, čitala sam opet stranice iz romana Narcis i Zlatousti, i to one gdje je bilo opisano kako glavni junak sa svojim pratiocima luta po kugom pomorenoj okolini. Trebalo mi je nešto jače od mog očajanja, nešto što mi je moglo približiti smrt. Svaki put sam te stranice, koje sam prije uvijek preskakala, čitala sa različitim osjećajima.

Dok sam pratila Zlatoustog kroz kuću seoskog imanja, u kojoj je kuga već bila uništila svaki život, divila sam se piscu zbog njegove vještine da sa malo riječi naslika sav taj horor. I tu sam nalazila pralele između ljudi izluđenih opekom zarazom i onih koji su opsjednuti mržnjom, nastalom iz propagandne mašinerije. U oba slučaja ljudske horde su gubile sposobnost racionalnog mišljenja i njihovo ludilo je prelazilo u orgije uništavanja. „U ludilu straha i gorčine oni traže krivce za strahotu koja im se dešava, i počinju ubijati, spaljivati, mučiti nevine. Zlatousti je to posmatrao sa bijesom i gađenjem, sav svijet oko njega je bio razrušen i otrovan, činilo se kao da na zemlji nikad više neće biti radosti ...“ Prvu put sam imala duboko razumijevanje za jevrejsku djevojku Rebekku.*

Iako je to zlo bilo veliko psihičko opterećenje, Hesseovi junaci su me opet odnijeli na obalu moje rijeke, koja mi je ponovila ono isto: „To je tvoj kismet, tvoja sudbine jeden od hiljade hiljada. Ako te proviđenje izvede živu iz ove doline smrti, ti ćeš ponijeti u svom iskustvu i fantastičan materijal za pisanje. Koliko knjiga možeš ispuniti samo sa doživljajima iz ovog ljeta?“

Možda je to bio slučaj, ali još vjerujem da me je neka viša sila izvela zdravu i čitavu iz te doline mržnje. A veliki literarni materijal za pisanje se pretvorio u teret, ali još imam nade da ću ga se kroz pisanje osloboditi.

 Ovim riječima sam 1999. završila tekst. Sada, nakon dva desetljeća, mogu dodati samo ovo: Ovaj literarni materijal sam samo u fragmentima prenijela u neke tekstove i knjige. I to iz dva razloga, a prvi je: Nisam ni mogla ni željele još jednom doživjeti ljeto 1992. godine na Palama. Drugi. Moj drugi život, u novoj kulturi i stranom jeziku, donio je sa sobom mnogo drugačijih, nimalo lakih izazova i potisnuo moje traume iz prošlosti.

 *U romanu je Zlatousti zalutao u predio gdje je vladala kuga. Preživjeli od morije su tražili krivca za tu opaku bolest i počela se širiti propaganda da su je izazvali Jevreji. Odmah je krenuo pogrom nad Jevrejima i Zlatousti je gledao kao pale jevrejsko selo i ubijaju nevine ljude. Taj pogrom je preživjela samo djevojka Rebekka, ali je bila toliko traumatizirana da nije mogla prihvatiti ničiju pomoć.

Cookie-Regelung

Diese Website verwendet Cookies, zum Speichern von Informationen auf Ihrem Computer.

Stimmen Sie dem zu?