Ihre Browserversion ist veraltet. Wir empfehlen, Ihren Browser auf die neueste Version zu aktualisieren.

Safeta ObhodjasSafeta Obhodjas

Kako pisanjem spajati kulture

Veröffentlicht am 17.02.2021

Dragi čitaoci,

 ova priča je prije dvije godine objavljena u Magazinu za kulturu „Život“, čiji urednik je dr. Almir Bašović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. „Život“, tako se zvao i magazin u kojem sam prije 40 godina objavila svoju prvu priču „Žena i tajna.“

 

Meryamin govor

 Sa objema rukama na obje svete knjige

 

Meryam

 

“Meryam, ti si? Ovdje Anne.”

Anne iz Pandorine kutije moje prošlosti?

“Meryam, Anne, tvoja Anne. Možeš li me se sjetiti? Ili si me potpuno zaboravila?”

Zaboravila? Kako bih mogla zaboraviti dan mog spasenja?

Čuvenu priču sa Biblijom! I, ne samo to, Anne je godinama bila uz mene, dok sam se probijala kroz lavirinte njemačkog socijalnog sistema, dok su me njihovi psiholozi terapirali da bih se sa odrastanjem razvila u stabilnu ličnost.

U pubertetu sam bila neposlušna kćerka jedne porodice porijeklom iz Libanona. Umjesto da idem u mejtef, radije sam sa svojom klikom posjećivala filmske predstave, uprkos zabranama išla sa školskim razrednom na nastavu plivanja,  i pri tome postizala rekord u bježanju od svih tradicionalnih vrijednosti, donešenih iz bivše domovine. Majka je dobijala napade bijesa zbog mog ponašanja, a ona je imala čvrste  namjere, da mene, svoju nevinu kćerku, što prije uda za jednog čuvenog kriminalca iz geta na drugom kraju grada.

Moje pobune su bivale nemilosrdno kažnjavane, otisci iz tog vremena su mi i danas danile vidljivi na koži: ožiljak iza desnog uha, drugi na potiljku, zadebljanje iznad sljepočnice se stanjilo zahvaljujući tretmanu laserom. Posebno su bile teške ruke mog najstarijeg i majčinog najmlađeg brata. Kad bi me majka uhvatila u neposlušnosti, huškala je njih dvojicu da me nauče pameti i poštovanju. Ona je donosila sve odluke u porodici, i nikad se nije prestajala zaklinjati, da će se u njenoj kući, dokle ona njome upravlja, morati poštovati tradicija i njena riječ. Zaklinjanje, i to je bio dio naše tradicije. Na polici u dnevnoj sobi je stajao sveti primjerak Kur'ana, jedna od relikvija iz domovine koju smo davno napustili. On nije bio tu da se iz njega uči. Sa desnom rukom na toj svetinji zaklinjali su se članovi naše porodice. Moj otac je to upražnjavao kad bi se pokušavao riješiti alkohola, a moj stariji brat kad bi ga kockanje dovelo do prosjačkog štapa. Njihovo zaklinjanje nikad nije imalo neko duže djelovanje. Samo je majka ostajala čvrsta u svojim zaklinjanjima, a ona su se najčešće ticala mene:  Dok živi neće dopustiti da se njena Meryam pretvori u jednu pokvarenu arapsku Njemicu.

Čsto se masnice nisu dale maskirati. Kad bi modrice probijale kroz debeli sloj pudera, moji školski drugovi a i nastavnici su se trudili da ih ne vide. Samo Anne nije zatvarala oči. Često mi je prilazila i pokušavala zadobiti moje povjerenje. Pričala mi je o svojim roditeljima i njihovom trudu da pomažu slabijima u ugroženima. Njen uzor je bila njena majka koja je čak osnovala udruženje, čiji je zadatak bio “spašavanje djevojčica i mladih žena od nasilja u porodicama, posebno doseljeničkim.”

Kad sam jednog dana stigla u školu sa trakom preko čela, koja je pokrivala debelu, modru oteklinu, Anne mi je odmah prišla i rekla mi da ona moju muku više ne može podnositi. Već je pričala o tome sa njenim roditeljima i njihova namjera je bila da o tome izvijeste direktoricu škole.

Sljedeće noći sam u jedan veliki ruksak spakovala moje školske i druge najpotrebnije stvari, sa kojim sam iza ponoći napustila roditeljski dom, zauvijek. Sakrivena u podrumu u kući Annenih roditelja, čekala sam na slobodno mjesto u Domu za djecu bez roditeljskog staranja.

 

Bio je prekrasan dan ranog proljeća, tako topao, da je Anne svoj doručak iznijela na terasu. Tog dana smo bile same kod kuće, njeni roditelji su otišli na demonstracije u drugom gradu, a stariji brat je, po programu razmjene učenika, boravio u Engleskoj. Nisam se usuđivala napustiti podrum, pa sam,  sa tablom na koljenima, sjedila na visokoj stolici pred malim prozorom; i tako smo doručkovale zajedno, ona napolju pod suncem, ja unutra, u polumraku, nevidljiva za vanjski svijet.

“Nadam se da niko ne zna ...” započela sam i umuknula. U mom vidokrugu su se odjednom pojavila dva para nogu i jedan dugački mantil.

“Anne, molim te nemoj ništa reći”, zašištala sam i skliznula sa stolice. U tom momentu mi postade jasno da moj život sada zavisi od hrabrosti moje prijateljice. Polahko sam se uspravila, zaključala vrata koja su vodila u podrum i opet se izverala na visoku stolicu. Annene gole, dugačke noge su izgledale kao dvije slamke prema jakim muškim nogama. Moja majka je nosila mantil, kojeg sam, otkako znam za sebe, mrzila.

Prijetnje mog dajdže na njemačkom ni ja nisam mogla razumjeti, ali je njegov ton svakome mogao utjerati strah. Anne je nekoliko puta ponovila: “Gubite se, inače ću zvati policiju!”

Mogla sam vidjeti samo pokretanje njihovih nogu i dio stola. Moj brat je gurnuo majčinog brata u stranu i obratio se djevojčici mirnim tonom.

“Mala, ne boj se, mi sa tobom nemamo ništa. Samo nam reci gdje možemo naći Meyram.

“O čemu ti pričaš? Nisam vidjela Meyram već nekoliko dana”, izderala se Anne, a ja sam mogla naslutiti kako joj dršću koljena.  Čvrsto sam stegnula mobitel, ali nisam imala hrabrosti nazvati policiju. Stidjela sam se što sam potjecala iz takve porodice, još više što sam Anne dovela u takvu situaciju. Ako ona popusti pred njihovim prijetnjama, sigurno neću preživjeti noć.

Odjednom je moja majka počela vikati  na našem jeziku: “Zakleti se ... Možeš li se zakleti?” Odmah mi je bilo jasno šta su joj bile namjere. Zakleti se, kao kod nas kod kuće, sa desnom rukom na Svetoj knjizi. Izvadila je knjigu iz tašne, položila je na sto, ali to nije bio meni poznati Ku'ran, nego Biblija.

“Moja majka ti ne vjeruje”, zamumlao je moj brat. “Položi desnu ruku na Bibliju. Možeš li se sad zakleti da odavno nisi vidjela Meyram? Moraš nam reći istinu!”

U sebi sam se smijala tom pozorištu  ali sam istovremeno drhtala od straha, pogotovo što nisam imala pojma jesu li Anneni roditelji vjernici ili nisu.

“Vi niste normalni”, razumjela sam njeno mrmljanje, ali je nakon toga uradila ono što su oni zahtjevali od nje. Sa desnom rukom na Bibliji izdeklamirala je zaklinjanje kao da se nalazi na kakvoj pozornici.

U tom momentu se pojavila i policija, pozvana od strane prvih susjeda, pa se moja porodica požurila napustiti terasu. A mi smo, Anne i ja, uglas povikale: “Kakva sveta laž!”

Sljedećeg dana su me smjestili u sigurnu kuću, a onda sam imala sreću dobiti mjesto u jednoj omladinskoj grupi od pet članova, koja je imala smještaj u zasebnom stanu, a o njoj se brinuo vrlo angažiran vaspitač. On je bio dobar pedagog, sa konkretnim  programom, i čvrstim propisima u disciplini. Uz njegovu pomoć mi nije bilo teško pripremiti maturske ispite.

Nakon mature odlučila sam studirati pravo, i u prvom pokušaju mi je bilo odobreno mjesto na fakultetu. Čim sam dobila tu super-vijest, nazvala sam Anne da sa njom podijelim radost. “Ti si stajala uz mene kad mi je voda bila do grla, i evo vidiš, nisam te iznevjerila, ni tebe ni tvoje,” glas mi je bio kreštav od oduševljenja. “Obećavam da ću završiti ... da će od mene ispasti dobra advokatica.”

Anne je jedno vrijeme šutjela a onda me hladno upitala: “Da ti možda nisi precijenila svoje sposobnosti i mogućnosti?” Njeno pitanje me je toliko povrijedilo da sam u tom momentu prekinula naše prijateljstvo. Dugo godina nismo znale ništa jedna o drugoj, sve do tog jutra kad sam se javila na telefon i čula njen glas: “Meryam, ovdje je Anne. Sjećaš li se?”

Anne

Sad je red na Anni da ispriča kako je i zašto prestalo njeno prijateljstvo sa Meryam i zašto joj se javila nakon toliko godina. Ali taj drugi dio priče čitaoci mogu dobiti od mene ako mi napišu jedan e-mail.

 

Cookie-Regelung

Diese Website verwendet Cookies, zum Speichern von Informationen auf Ihrem Computer.

Stimmen Sie dem zu?