Ihre Browserversion ist veraltet. Wir empfehlen, Ihren Browser auf die neueste Version zu aktualisieren.

Safeta ObhodjasSafeta Obhodjas

Ko je pravio politiku za Bošnjake (Treći dio)

Veröffentlicht am 22.07.2021

Fra Grga Martić (1822 -1905)

Politička uloga domišljatog fratra

 

 U njegovoj biografiji stoji sljedeće: “Bio je hrvatski i bosanskohercegovački franjevac, skupljač narodnih pjesama, pjesnik, preporodni književnik, kulturni i politički djelatnik.” On je poznavao i turski i njemački jezik, i još nekoliko drugih, a bio je i neumoran u prepisci sa višim nivoima vlasti. Politikom se počeo baviti još prije dolaska Austro-Ugarske. Poznata su mi njegova pisma sultanu u Stambolu, u kojima je protestirao protiv namjere Pauline Irby, poznate prosvjetiteljke, koja je 1866. došla u Sarajevo da osnuje prvu školu za djevojke. Ni hrišćani ni muslimani nisu željeli obrazovanje ženske djece, pa je o njihovom nazadnom stavu morao znati i sultan u Stambolu, i to iz pera za svoje vrijeme naprednog Fra Grge Martića. Miss Irby je radila zajedno sa Stakom Skenderovom i obje su zbog  prosvjetiteljskog rada sa ženskom populacijom bile omrznute od sarajevske čaršije. Imami, sveštenici i fratri su, kad se radilo o obrazovanje djevojaka i žena, imali potpuno isto nazadno mišljenje.

Nakon što je Austro-Ugarska osvojila Bosnu i Hercegovinu, prvo se je prihvatila etabliranja vlasti i svog činovničkog aparata. Za to im je bio potreban neko ko je dobro poznavao prilike u toj zemlji,  a uz to je bio i svjetski i politički obrazovan. Kako Bošnjaci nisu imali takvu ličnost, obratili su se Fra Grga Martiću, jer je on već u prvim mjesecima počeo mudro posredovati između nove vlasti i Bošnjaka. Primjer Hadži Loje ukazuje na to da je on nove vojne vlasti informirao o tome, ko je i kako učestvovao u pobunama i otporu protiv ulaska austro-ugarske vojske u Bosnu i Hercegovinu.. 

On je pomogao i u sastavljanju liste budućih članova novog magistrata, a taj migistrat je zapravo bio nešto između lokalne uprave i pomaganja novoj vlasti na uspostavljanju reda i zakona. O tome je Fra Grga Matić zapisao u svojim “Zapamćenjima”:

 

“Oni dan, kad sam listu za magistrat pripravljao, srećom dođu i oni što sam ih u listu pomećao svikoliki, osim Mehmed bega Kapetanovića Ljubušaka. Kažem ja njima u skupštini što je učinjeno, pa mi visoko zahvališe i došli u tu skupštinu. Do dan do dva, dođe meni oni organizator magistrata Josip Sertić, pa mi rekne: »Šta ste vi uradili? Poslao me Filipović, da vas upitam, kako ste vi smjeli Mehmed bega Kapetanovića uvrstiti u članove magistrata, pošto je taj predvodio vojsku kod Busovače i u Klokotima protiv njega«. »Ako ste vi gospodine, ili ja predvodio onu vojsku, onda je i Mehmed beg. Ta on je prije otpora iz Sarajeva na više dana pobjegao preko Travnika, gdje su ga na putu ustaše napale i umalo da nije poginuo; a pobjegao je u Dalmaciju u Makarsku, gdje je četrdeset dana stajao, dok nije Hercegovinu Jovanović umirio. Sad se nalazi u Mostaru. Imate telegraf, brzo javite po njega«. I zbilja došao je on. Tom sam prilikom još nadodao, kakav je privrženik austrijski bio još prije ustanka ...”

 

Tako je to bilo i u ono vrijeme sa ideološki podijeljenim Bošnjacima. Jedni su bili za to da sultan ostane dovijeka, drugi su težili autonomiji u okviru Osmanlijskog carstva, treći su se već prije, kao na primjer spomenuti Mehmedbeg Kapetanović Ljubušak ( 1839 – 1902.), okretali Zapadu. Bar je tako tvrdio  Fra Martić.  Austrijanci su mu povjerovali pa je Ljubušak 1893. postao i gradonačelnikom Sarajeva. Lubušak a gradonačelnik Sarajeva, a gdje su onda bili sarajevski uglednici?

Fra Grga Martić je dugo godina utjecao na austro-ugarsku politiku u Bosni i Hercegovini, bio njihov savjetnik i analitičar, sve dok nije shvatio da ta vlast Bosnu i Hercegovinu ne želi i ne namjerava priključiti Hrvatskoj. Nakon tog saznanja, povukao se iz politike i posvetio samo vjeri.

Na sljedećoj stranici o pokretu za iseljavanje

 

Početak masovnog iseljavanja  Bošnjaka u Tursku

 

Pod zaštitom prve vojne austro-ugarske vlasti stvorene su strukture civilne vlasti, kakvu Bosna i Hercegovina uopće nije poznavala. Na vrhu stajala je Zemaljska vlada, na čijem je čelu bio guverner Benjamin Kallay. Car Franjo je iz Beča u novoosvojenu provinciju poslao najsposobnije ljude, koji su odmah započeli sa obnovom i izgradnjom u prvom redu putovne i željezničke mreže. Osmanlije su iza sebe ostavili samo nekoliko uskih puteva preko planinskih gudura, kojima su se jedva provlačile konjske zaprege, i ni jednu željezničku prugu. Nova vlast je i od naroda, i hrišćana i muslimana, tražila da se uključi u izgradnju i da služi u njihovoj vojsci. Te zahtjeve i poticaje za bržim promjenama domorodačko je stanovništvo, sa mentalitetom kud si navalio, čekaj dok se hodžino samelje složno odbijalo i čak se spremalo na pobune. Oni su željeli da vrijeme stane i da se život odvija po uzrečici: Pleti kotac kao otac. Samo neka se ništa ne mijenja.

Nova vlast je Bošnjacima garantirala vjerske slobode, kakve nisu imali ni za vrijeme sultana, i umjesto da se tome raduju, oni su se bunili i protestirali, jer se od njih tražilo da rade i besplatno, odnosno da kuluče na izgradnji svoje zemlje. Izgleda da su naši pradjedovi zaista imali neki čudan sistem vrijednosti.

Historičar Dr. Mustafa Imamović je u svojoj knjizi “Historija Bošnjaka” (str. 368 i 369, izdanje “Preporoda”) ovako prikazao namjere Austro-Ugarske monarhije:

“Austro-Ugarska je vjerovatno smatrala da je uređenje bošnjačke vjerske organizacije i njeno odvajanje od Carigrada jedan od bitnih uslova za učvršćavanje njenog položaja u Bosni. Računala je da će tako lišiti Portu svake mogućnosti da intervenira u bosanskim poslovima i bar djelimično zadovoljiti Bošnjake i čvršće ih vezati za Monarhiju. Nezadovoljstvo bošnjačkog naroda već se pokazalo izvjesnim učešćem u Hercegovačkom ustanku (1882.) a snaga vjekovnih veza sa Turskom neprekidnim pokretom iseljavanja.”

Naša historija je stvarno puna apsurda. Bošnjacima je odjednom nedostajao sultan, protiv kojeg su se toliko puta bunili i bivali nemilosrdno kažnjavani za te pobune.

 

Domovinska ćud islamiziranih Slavena

 

A mi? Društveno smo mrtvi. Velim, u nas nije otvoreno duševno oko, a njim svijet posmatramo!

Ovako je pisao Šemsudin Sarajlić, književnik ponikao iz Bosne, rođen je u Knežini 1887., dakle nije ni zapamtio vrijeme sultana ali jeste iseljavanje, umro u Sarajevu 1960.

 

Nastavak uskoro

 

 

Cookie-Regelung

Diese Website verwendet Cookies, zum Speichern von Informationen auf Ihrem Computer.

Stimmen Sie dem zu?