Ihre Browserversion ist veraltet. Wir empfehlen, Ihren Browser auf die neueste Version zu aktualisieren.

Safeta ObhodjasSafeta Obhodjas

Me too ili Nisam tražila

Veröffentlicht am 16.05.2021

Seksualno obrazovanje ispod marama

 

Kad kod sam čitala ili slušala o ženskim protestima protiv seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja od strane muških kabadahija, iz kojih su nastale medijske akcije poput me too ili u našem balkanskom području nisam tražila, padala mi je na pamet jedna priča, bolje reći jedno svjedočanstvo, koje se, iako  sam čula prije nekoliko godina, nikako nije dalo zaboraviti. I ovo svjedočanstvo pripada seksualnoj zloupotrebi, ali sa puno skrivenih faseta zla. Djevojci, koja mi je ispričala njen doživljaj iz jedne liječničke prakse, morala sam dati riječ da to neću unijeti ni u jednu od mojih priča, jer su akteri cijelog slučaja bili uvaženi doktori; okolina ih je poznavala kao dobrotvore; pomagali su svima, bez obzira na vjeru i naciju.

Nedavno me ona oslobodila date riječi jer je ta dobrotvorka – bila je i moja poznanica, iznenada preselila kako se to kaže, na bolji svijet.

Ali odakle početi? Da kažem prvo nešto o tome kako većina muslimana gleda na seksualno obrazovanje. Kad učenici u njemačkim školama uđu u pubertetske godine, po školskom programu dobijaju i časova nastave seksualnog obrazovanja. To su na prvom mjestu objašnjenja u biološkom funkcioniranju spolnih organa, o ulozi seksa u odnosima među polovima, o tome kako nastaju djeca, kao i o prevenciji od trudnoće i zaštiti od spolnih bolesti. Kroz takvu nastave mnogo omladine iz patrijarhalnih porodica dobije pravo saznanje o tome šta se dešava u njihovom tijelu u vrijeme odrastanja i sazrijevanja.

Međutim, razna udruženja muslimana u ovoj zemlji protestiraju protiv takvog načina obrazovanja, po njihovom uvjerenju, to je je nešto čega se treba stidjeti, nešto što kvari njihovu omladinu. Oni vjeruju da je takav nastavni program nemoralan i ne žele čuti ništa o tome da i u njihovim porodicama postoji seksualna zloupotreba.

Moja poznanica ljekarka je imala svoju praksu, koju je vodila zajedno sa svojim suprugom, također internistom. Bili su vrlo moćan par. Već rekoh, o njihovom humanitarnom angažmanu se nadaleko pričalo, pojavljivali su se i u medijima. Oni su sakupljali medikamente i materijal za bolnice u siromašnim i ratom razorenim zemljama, dovodili ranjenu omladinu na operacije i liječenje u Njemačku. Istovremeno, njih dvoje se uživali u svom blagostanju. Imali su veliku kuću ovdje, još jednu negdje na moru, odlazili su na ljetovanja, koristili vikende za wellness-e, njen stil odjevanja i nakita je uvijek bio perfektan kad bi se ruku pod ruku sa svojim suprugom pojavljivala na političkim i humanitarnim proslavama, gdje su njih dvoje pozivani i pozdravljani kao počasni gosti. Ni sami nisu znali koliko je bila bogata njihova zbirka priznanja.

 

                 U liječničkoj praksi tih dobrotvora

 

Šta se zaista dešavalo iza te blistave fasade, ispričaće vam djevojka koja je jednog ljeta slučajno zalutala u njihovu praksu.

„Moj otac, po profesiji bolničar, bio je fasciniran tim parom, mnogo više gospođom doktor nego njenim suprugom i neumorno je pričao svim našim prijateljima i poznanicima o tome šta su sve njih dvoje postigli. Oni su mu svojevremeno obećavali podršku kad je izjavljivao namjeru na dodatni studij medicine na njemačkom, kako bi mu bila priznata diploma iz Bosne. Krv nije voda, poznata je izreka, a mi smo potjecali iz iste jadne zemlje, istog grada, samo što smo mi u ovu zemlju stigli kao izbjeglice a oni su davno došli ovdje i studirali po njemačkim propisima. Moj otac je uvijek imao neki izgovor  za odlaganje studija; ovoga puta je to bila trudnoća njegove nove životne družbenice. Vjerujem da je on bio zadovoljan onim što je postigao; bio je glavni bolničar na intenzivnom odjeljenju jedne klinike.

Tog ljeta sam bila na „modusu čekanja“, jer mi je prvi semestar studija psihologije počinjao tek kasno u jesen. Zato se moj otac dogovorio sa doktoricom da me na par mjeseci primi u svoju praksu. Njima je trebala ispomoć zbog godišnjih odmora, a ja sam pored zarade mogla naučiti nešto novo o ljudima. „Tata, šta ću ja tamo raditi?“ „Malo pomagati, malo posmatrati ljude kako se ponašaju. To iskustvo će ti dobro doći na tvom studiju, zar ne?“ Vjerovala sam tati i njegovom iskustvu, to je zaista mogla biti dobra škola.

 

Klinknuti, slijedi druga stranica

U to vrijeme su u liječničkoj praksi radile dvije pomoćnice; primile su me potpuno ravnodušno. Cijela atmosfera je je bila nekako ledena, svi su imali ukočena lica, kako doktori tako i njihove sestre. Prvo prijepodne sam provela sjedeći i posmatrajući kako starija pomoćnica radi poput mašine a mlađa prelistava neku knjigu ili hoda okolo bez ikakve orijentacije. Vjerovatno zbog ljetne sezone nije bilo puno pacijenata. Čim je došlo vrijeme pauze, doktorica me je pozvala da dođem u njenu sobu za odmor. Gledala me je podozrivo i nije mi ponudila da sjednem. Govorila je brzo, kao da mi želi što prije pokazati vrata. „Mi imamo još dvije stalno zaposlene medicinske sestre, koje su sad na odmoru, zapravo jedna je na usavršavanju. Trenutno imamo ovu vrijednu, doduše na određeno vrijeme a djevojka je još učenica, sad je kod nas na praksi, da vidi da li joj se sviđa taj poziv. Jesi li vidjela kako se njih dvije oblače?“

„Šta se mene tiče kako se njih dvije oblače“, pomislih, zbunjena tom primjedbom, ali odmah dobih objašnjenje.

Doktorica je strogim tonom iznijela svoj zahtjev. Ako želim tog ljeta raditi u njenoj praksi i zaraditi nešto novca, moraću se oblačiti kao i druge sestre. Sve pomoćnice se moraju prilagoditi tom pravili, nema izuzetaka.

„Svom ocu ne govori ništa o tome. Meni je svejedno kako ti hodaš po cesti, ovdje se moraš ponašati kako ja kažem. I još nešto, doktoru se nemoj obraćati, ako imaš neko pitanje, ja sam tu, sa njim nemaš nikakvog posla. Ako te on nešto upita, slegni ramenima, ne znaš ništa i ne razumiješ ništa. Sad idi kući i vježbaj kako ćeš ovdje pokrivati glavu.“

Naređeno - učinjeno, prvo, bila sam radoznala šta je bio razlog za takvu maskaradu, a drugo, nisam htjela razočarati svog oca i odmah napustiti praksu. Mislila sam, sigurno je ljubomorna svom suprugu, a naša odjeća je trebala predstavljati poznati tabu-signal, pokrivene se ne smiju dirati. „Pa to nije neko veliko iskušenje, mjesec-dva glumiti nedodirivu djevojku. Kad bi ova doktorica znala da je u mom razredu bilo nekoliko pokrivenih učenica, koje su maramu nosile samo prividno moralno.

Sestra „na probi“ je zaista bila vrijedna i vrlo ljubazna prema pacijentima. Učenica je djelovala izgubljeno a njena pitanja ili objašnjenja su bili besmisleni, jer nikad nije završavala rečenice.

Vrijednica mi je već drugi dan počela davati jednostavnije zadatke, kao što su kopiranje, skeniranje, dezinfekcija u prostorijama za preglede, gdje su bili najmoderniji aparati.

„Jesam li imao pravo, to ti je dobra škola?“, pitao me je otac. „Vidjećemo šta ću tamo još naučiti“, promrmljala sam ali on nije imao vremena ispitivati šta se krije iza moje dvosmislenosti, jer se stalno brinuo o svom još nerođenom sinu.

Uskoro sam u toj školi dobila lekciju, koju nikad neću moći zaboraviti.

Tog dana gospođa doktor nije došla u praksu i sestra mi je rekla da je ona zbog neke humanitarne akcije morala otputovati na dan-dva. Istog momenta je doktor promijenio svoje ponašanje: kad bi se o nečemu morao dogovoriti sa pomoćnicom, radio je to sa osmijehom, zadržavao se u našoj prostoriji duže nego je trebalo, pokušavao se šaliti sa nama; u trenu je nestala ona ledena atmosfera. On je zaista bio zgodan čovjek, zračio je energijom i svakoj od nas je u prolazu poklanjao pažnju. Hvalio je vrijednu sestru, učenicu pomilovao po obrazu, nazivajući je uspavanom ljepoticom koja još puno morao učiti. Mene je upitao, što sam se tako promijenila, je li me otac natjerao da se tako oblačim? Sad mi je bilo jasno zašto je nama bilo zabranjeno da razgovaramo sa njim, i zašto je doktorica držala kontrolu nad njim.

Drugog dana su vaspitačice iz vrtića nazvale glavnu sestru, jer je njen sin dobio temperaturu i ona ga je morala uzeti iz obdaništa i odvesti kod svoje sestre. „Vidiš li kako izgleda život jedne samohrane majke. Čuvaj se, da ti se ne desi nešto tako“, rekla mi je u žurbi i na polasku se još jednom okrenula prema meni: „Molim te, pazi na ovo dijete ovdje“, pokazala je na učenicu u našoj privatnoj niši. „Na ovu malu sa knjigom? Kako da je pazim, da joj mijenjam pelene?“ „Znam da nisi glupa, dosjetićeš  se o čemu govorim.“

Samo što je samohrana majka zatvorila vrata za sobom, gospodin doktor je izašao iz svoje prakse i pozvao učenicu da dođe kod njega i ponese knjigu. „On je vrlo ljubazan, podučava me njemački“, dobacila mi je u prolazu dok je žurila prema njegovim otvorenima vratima.

Otišla sam u našu nišu gdje smo boravile za vrijeme pauza, pospremila mašinu za suđe i pripremila drugu za kafu, kad mi je odjednom sinula misao, od koje sam se skoro prepala. Tako nešto ovdje, nemoguće! Ali zašto ju je on pozvao? Brzo sam prošla okolo kroz nekoliko spojenih prostorija, stigla do njegovih vrata, za trenutak zastala a onda ih širom otvorila. Vidjela sam doktora u skoro ležećem položaju na njegovoj radnoj stolici i njenu glavu između njegovih nogu. Doktor me je primijetio i nasmiješio mi se kao pobjednik. I djevojka je okrenula glavu, njena duga blistava kosa je pala preko njegovog penisa.

Te iste večeri sam napustila to mjesto svetih, ne rekavši ni „doviđenja.“ Ali sam sljedećeg jutra presrela učenicu na putu između autobuske stanice i zgrade ordinacije. Pokušala sam joj objasniti da u ovoj zemlji postoji zakon za zaštitu podređenih, da ga ona može tužiti za ucjenu i seksualno iskorištavanje i da sam ja bila spremna poći sa njom u slocijalnu službu i podržati je mojim svjedočenjem. Ona me gledala kao da sam upravo pala sa Marsa. „Zašto radiš tako nešto? Je li te on prisilio? Zar nisi imala u školi seksualno vaspitanje?“ govorila sam brzo a moje uzbuđenje je raslo. Ona je samo slegnula ramenima. „Prisilio? Zašto misliš prisilio? Mene je tome naučio moj prvi rođak. On je jako pametan i učevan momak, rekao mi je da to nije seks, pa zbog toga nije haram.“

Cookie-Regelung

Diese Website verwendet Cookies, zum Speichern von Informationen auf Ihrem Computer.

Stimmen Sie dem zu?