Ihre Browserversion ist veraltet. Wir empfehlen, Ihren Browser auf die neueste Version zu aktualisieren.

Safeta ObhodjasSafeta Obhodjas

Mojim palim i raseljenim prijateljima

Veröffentlicht am 08.02.2021

Poštovani čitaoci,

već preko dvadeset godina pišem prvo na njemačkom jeziku, pa onda te iste knjige prenosim u bosanski jezik. Iako su to vrlo mukotrpni stvaralački procesi, oni su i veliki stvaralački izazov i inspiracija, mogućnost da se u djelu razviju i povežu saznanja i vrijednosti dobijene iz obadvije kulture.   Imala sam sreću da je izdavač „Bosanska riječ“, sa još jednim lijepim imenom, „Lijepa riječ“ Tuzla, čiji je vlasnik i urednik Šimo Ešić, pratio moj rad na njemačkom i došao do uvjerenja da su knjige kakve ja pišem, potrebne našoj kulturi i prihvatio se objavljivanja većine mojih knjiga na našem jeziku. Da ovdje spomenem samo neke:

Šeherzade u zemlji dugih zima, Legende i prašina, Trbušna plesačica, Žena i kalem – lik žene u usmenoj književnosti Bošnjaka, i upravo je na bosanskom izašao moj roman Opori su bili plodovi u Goethovom voćnjaku.

Izdavač i ja smo u 2020 godini imali još jedna veliki poduhvat, ja sam prevela poeziju njemačke pjesnikinje Else Lasker Schüler (1869-1945.) a „Lijepa riječ“ je objavila pod naslovom „Mojim palim i raseljenim prijateljima.“ Ovaj blog želim započeti esejem o životu te pjesnikinje i vremenu u kojem je živjela i stvarala, objavljenim na kraju knjige. Čitaoci se mogu uvjeriti koliko je paralela sa haotičnim svijetom današnjice.

Moj blog na bosanskom otvaram tekstom iz te knjige:

Else Lasker-Schüler  - jedna njemačko-hebrejska balada

 U Wuppertal-u*, gradu gdje živim već skoro 30 godina i gdje je prvi put osnovana Izdavačka kuća “Bosanska riječ”, u njegovom naselju zvanom Elberfeld, rođene su davne 1869. dvije djevojčice, čija imena ovaj grad još uvijek pamti. Ne samo ovaj grad, njihova imena i djela, literarna i humanistička, ostala su upisana u kulturnu baštinu cijele Njemačke. U februaru te godine svijet je ugledala Else Schüler, šesto dijete u jednoj jevrejskoj bankarskoj porodici a u novembru Helene Stöcker, najstarija od više kćeri u jednoj protestantskoj, vrlo pobožnoj trgovačkoj porodici. Helenin životni put i djelo nisu tema ove knjige, njih dvije se najvjerovatnije nikad u životu nisu srele, ali je ovdje spominjem jer ću citatima iz njenih djela pokušati dati sliku turbulentnog vremena u kojem je Else stvarala svoja literarna djela. Njih dvije imaju nešto zajedničko, u poznim godinama  ih je pogodila ista prognanička sudbina.

Dakle, Else i Helene su svoje prve škole pohađale u Elberfeld-u, Helene djevojačku školu, a Else je, kao čudo, danas bi se reklo hiper-aktivno čudo od djeteta, prvo završila nekoliko razreda građanske škole a onda je dobila kućnog učitelja. I tu je bio kraj školovanju, u njihovom gradu nije bilo djevojačkih gimnazija a i da jeste, djevojkama zakonski nije bilo dozvoljeno studirati na fakultetima, jer su muškarci-naučnici, ko zna kada, donijeli odluku da ženski mozak nije dovoljno razvijen za visoko znanje.

Te dvije djevojke, jedna Jevrejka, druga Njemica su shvatile da, ako žele ostvariti svoje snove, moraju napustiti provincijski gradić i sigurnost roditeljskog doma, gdje im je jedina karijera mogla biti udaja i rađanje djece do iscrpljenosti. Kakav je to usud, vidjele su kod svojih majki, koje su od jutra do sutra stajale u službi porodice. Snaga kreativnosti i želje da ostvare svoj talent, nije im dala pomiriti se sa takvom sudbinom. Glavni grad Berlin se iz ove daljine činio kao obećana zemlja, gdje su se mogle ostvariti sve želje. Prva se na taj put, već 1892., otisnula Helene, bez pratnje ali sa finansijskom potporom svog oca i sanamjerom da pohađa gimnaziju i da se priključi udruženjima u borbi za prava žena. Njene ambicije će je kasnije odvesti prvo na studij u Glasgowu a zatim na promocijuu oblasti filozofije u Bernu. Tako je postala prva žena doktor nauka u Njemačkoj, samo nažalost ženama tada nije bilo dozvoljeno ni da predaju na njemačkim fakultetima.

A Else, ona nije imala drugog izbora nego udajom krenuti u drugačiji svijet.1894. je napustila Elberfeld kao mlada supruga poznatog ljekara Bertolda Laskera. Od tada je imala dva prezimena, postala je Else Lasker-Schüler i tako je ostalo kroz sav njen turbulentni život. Samo što Else jednostavno nije bila stvorena za to da bude vjerna saputnica jednom doktoru, da mu pomaže u ordinaciji i stvara udoban dom. Ona je željela da slika i piše, da se priključi uzavrelom boemskom životu Berlina. Prvi korak je bio jedan mali atelje izvan stana, u kojem je mogla biti sama sa sobom, sa svojim mislima i sa ljudima sličnim sebi. Else je pisala po svom sopstvenom ritmu, zavisno od trenutnog raspoloženja, ne tražeći uzore u poznatim pjesničkim imenima, vjerovatno i ne misleći o tome kako i gdje se mogu svrstati njene pjesme. Ona nije mislila ni na studiranje ni na borbu žena za ravnopravnost, kao njena sugrađanka Helene, Else je jednostavno željela živjeti tu ravnopravnost, ostvarivati je kroz svoju poeziju. Ali kako naći put u umjetničke krugove Berlina, kao žena njenog porijekla ali i sa tako neobičnom lirikom.

Kao što je već znano, kako tada tako i danas, do tih viših krugova umjetničke scene se rijetko stiže samo vlastitom snagom i kreativnošću. Uslov je da ti neko sa već poznatim djelom i imenom pruži ruku i ukaže na vrijednost onoga što ti radiš. Ta sreća je pogodila Elsu, baš na prekretnici života, kad je sa malim sinom, napustila ne samo muža ljekara nego i udobnost građanskog društva. Njen prvi vodič se zvao Peter Hille, koji joj je otvorio vrata u umjetničke boemske krugove Berlinu. Ona je Peter-a nazvala Sv. Peter Hille a on nju Tino. Profesor Jakob Hessing** je u svom eseju “Uskrsnuće” prenio citat iz Elzinog teksta “Sveti Peter na grebenu” u kojem je ona poetski opisala svoj susret sa njim:

“Pobjegla sam iz grada i spustila se iscrpljena pod jedan greben da se odmorim, bar jedan tren, pred kraterom dubljim od hiljadu godina. Trgnuo me glas sa vrha grebena, koji mi je doviknuo: “Šta ti je, šta jadiš sama nad sobom?” Podigla sam oči nagore i odjednom oživjela, pomilovana iznenadnom srećom. To je bio Peter Hille; on je sišao sa svoje visine do mene u dolinu i upitao me, odakle dolazim. Nisam mu znala odgovoriti; noć je već bila izbrisala moje puteve, nisam se mogla sjetiti ni svog imena. Tada me je čovjek sa grebena nazvao  Tino ...”

Else je u to vrijeme bila potpuno sama, roditeljski dom u Wuppertalu je bio ugašen, muža je napustila, sa djetetom, koje vjerovatno i nije bilo njegovo, napustila sigurnost ali nije znala kuda će dalje ... Peter Hille je napisao prve značajne kritike o njenoj poeziji i preporučio je dalje svojim prijateljima i saradnicima.

“Else Lasker Schüler je jedna pjesnikinja jevrejskog porijekla. Od velikog domašaja (...) Njen pjesnički duh je crni dijamant, koji reže po njenom čelu i nanosi bol. Puno bola.

Crni labud Izraela, nova Sappho u rapolućenom svijetu. Sa dječijim zračenjem ali istovremeno i tmušom prošlosti. (...) Elsina duša stoji u večernjim bojama Jerusalima, kako je to ona jednom prije svega srećno naglasila.

Pjesnici Jevreji, stvaralački pjesnici jevrejske krvi su vrlo rijetki. Nije lahko sačuvati jakom vatru jedne daleke pra-duše, pored svih pogrda i uvreda ...

Pjesnička imaginacija se svakako igrala riječima, pojmovima, likovima, tako nie Else nije mogla jednostavno ostati Tino, nego je tom imenu morala dodati egzotičnu notu, pa je postala Tino od Baghdada. U svijet u koji je ušla, sve je bilo dozvoljeno, prije svega moglo se i smjelo letjeti na krilima vlastite kreativnosti, putovati iz jedne kulture u drugu: iz zapadnih u orijentalne i obratno. 

Glavna Elzina ulaznica u poetski svijet bili su njeni jaki jevrejski korijeni iz kojih su se razvile kreativne mladice na njemačkom jeziku. Skoro euforično je započela pripremanje prve zbirke pjesama, koja je 1901. izašla pod naslovom “Styx”.

Samo da napomenem, u to vrijeme se Helene sa svojim ženskim pokretom još nije bila izborila za pravo žena da studiraju na fakultetima. Elsin privatni život nikako nije stizao u mirnije vode. Poslije razvoda od ljekara, koji ju je ipak finansijski podržavao, zaljubila se u jedno desetljeće mlađeg Herwartha Waldena, čije pravo ime je bilo Georg Lewin. On je potjecao iz imućne jevrejske porodice i imao je velike umjetničke ambicije u više žanrova. Else je i u tom braku ponovo dokazala svoj nedostatak domaćinskih, organizatorskih sposobnosti. Njen suprug nije daleko stigao sa svojom umjetnošću, ali je udružen sa Elsom i još nekim prijateljima, postao vrlo važan  donator i pokretač njemačke avangarde. 1910. je u Berlinu pokrenuo časopis “Oluja” a imao je istovremeno u galeriju sa tim imenom, u kojima su objavljivali i izlagali kako najpoznatiji umjetnici iz cijele Njemačke tako i mladi, koji su tek gradili karijeru. Ali sve te aktivnosti nisu donosile nekakvu materijalnu korist. Dugovi su se gomilali, bračni par je sa njenim djetetom živio od danas do sutra, zahvaljujući i njenoj nesposobnosti da raspoređuje novac. Faze rasipništva, molbi za potporu i totalne neimaštine su je pratile kroz cijeli život.

Else je u tih nekoliko godina pred Prvi svjetski rat ne samo objavljivala jednu knjigu za drugom nego je sa trupom putovala po cijeloj Njemačkoj, propagirala revoluciju u umjetničkom stvaralaštvu i vodila prepisku sa mnogim poznatim ličnostima iz kulturnog i umjetničkog života. 1907. je objavila zbirku “Noći Tina od Baghdada” posvećenu Peteru, koji je umro 1905. Dramu “Wupper” je objavila 1909., a neki kritičari su u glavnom liku te drame prepoznali njenog oca, bankara iz Wuppertal-a. 1911. izlazi njena zbirka pjesama “Moje čudo”, 1913. “Hebrejske balade”. Djelo na prvi pogled izgleda impozantno, ali sve je to bilo praćeno stalnom borbom sa izdavačima, njihovim odbijanjem, ili slabom promocijom njenih djela, njenim upornim pismima i molbama, traženjem većih potpora i honorara. U to vrijeme se sve više počela razvijati i njena ekscentričnost, imala je zdravstvenih problema, gubila osjećaj za realnost. Njen suprug je u Norveškoj našao drugu, mlađu ženu, brak je razveden a ona je sa jednim koferom i nekoliko kutija svojih rukopisa preselila u sobicu u jednom pansionu. Sina je poslala u  internat na školovanje. Nikada više, do kraja života, nisu imali neko prebivalište koje su mogli nazvati svojim domom.

 

 

Else je pred sam rat prolazila kroz faze ljubavnih i stvaralačkih uzleta i padova, kroz prijateljstva i neprijateljstva toliko karakteristična za berlinske boemske krugove. Večeri je provodila u kafani, gdje se pilo, polemisalo, svađalo i mirilo. Ona je zaista bila upadljiva pojava, uvijek čudno obučena i nakićena, sa turbanima i velikim minđušama, u šalvarama i cipelama sa zvončićima. Tinu od Baghdada se pridružio još jedan orijentalni princ, Jussuf od Theben, na svojim književnim večerima je skakala iz jedne uloge u drugu, svirala i pjevala, što je često izazivalo nelagodnost i odbijanje publike. Ali ona nije ni pokušavala da se vrati u realnost, jer u realnosti, u kojoj se politički pripremao Prvi svjetski rat, nije bilo ničeg lijepog. Bilo je daleko ljepše sanjati, makar i na kratko, o dva nepostojeća princa, o ljubavi kao pokretačkoj snazi svijeta. U to vrijeme je upoznala i Gottfrieda Benna, pjesnika i ljekara-patologa, puno mlađeg od nje. Sama afera je potrajala samo nekoliko mjeseci, ali su i erotska strast i duhovni uzleti bili tako inspirativni, da je iz toga nastao pravi lirski vatromet, sa obadvije strane. Poslije hlađenja strasti ostalo je dugogodišnje prijateljstvo. Else je kasnije pisala, kad nemam kuda da idem, vraćam se tebi.

U to vrijeme je nastala i interesantna prepiska sa Franzom Marcom. Njeno prijateljstvo sa avagarnim slikarom je potaknulo njen slikarski i crtački talent, oni su jedno drugom slali rukom naslikane karte, od kojih je mali broj sačuvan. Else je, u svim kontraverzama koje je nosila u sebi, uspjela stvoriti značajno pjesničko djelo. Kritičari i analitičari, koji uvijek traže safove gdje da svrstaju neko djelo, nisu baš sigurni gdje je pripadala njena prva zbirka pa su rekli da u njoj ima uticaja impresionizma i secesije, ili mladog stila, odvajanja od prijašnjeg načina pisanja. Njene teme su varirale od životne radosti do izgubljenosti i samoće, a ni smrt joj nije bila strana. Za drugu zbirku “Moje čudo” pjesnikinja je dobila jasnu etiketu, nazvali su je vodeća predstavnica ekspresionizma, čista avangarda.

Onda je izbio i Prvi svjetski rat, njeni poznanici i bliski prijatelji su se ili dobrovoljno prijavili u vojsku ili su bili regrutirani, i ginuli su jedan za drugim na frontovskim klanicama u Poljskoj, Francuskoj, Rusiji. Ona je palima posvećivala pjesme i epitafe, koji se nalaze i u ovoj zbirci.

Već pomenuta Helene Stöcker,  sada doktorica filozofije, članica mnogih pacifističkih udruženja, poznata po pokretanju časopisa i glasila za propagiranje drugačijeg odnosa u braku i ljubavi, za pomoć ženama pri oslobađanju od zavisnosti, napisala je sljedeće o to ratnoj euforiji i histeriji:

 “Kao da se odjednom, u sred sanja rascvjetalog, sazrelog ljeta, otvorio ponor pakla, tako se zbilo zastrašujuće buđenje u stvarnosti. Neshvatljivo: najbliži prijatelji, ljubavnici, borci na tvojoj strani, časni starci i starice, nježne žene, idealistični mladići, visoko kultivirani muškarci, reformatori socijalnog života, političari, umjetnici, naučnici, sve, sve je odjednom zahvatila krvava, ubilačka opijenost. To iznenadno ubijanje ljudi, uništavanje ljudskog života u punoj snazi, oni su odmah odobrili kao nešto što se samo po sebi razumijeva. Ubojice ispunjene zadovoljstvom, kliču pobjedničkim novostima – svi. Pa i oni, u koje je čovjek u prvoj zaprepaštenosti vjerovao i mislio da se za njih može uhvatiti, sa nadom da su oni svakako izuzetak od te razarajuće sirovosti – uskoro su se i ti oslonci počeli pod tim ludilom slamati jedan za drugim. Ni jedan položaj, ni jedan rod, starost, obrazovanje, nacionalnost, rasa, ni jedna partija – nigdje nije postojala ni jedna sigurna zaštita od tog ludila, koje je cijeli svijet pretvorilo u veliku, nemoralnu ludnicu. I rijetki, zaista samo rijetki, koji su mislili i osjećali kako je do prije kratkog vremena bio mislio i vjerovao potpuno normalni zdravi ljudski razum – oni su bili toliko izolirani und ustrašeni od svojeg drugačijeg mišljenja i osjećanja, da se skoro ne usuđuju svoju različitost pokazati pred drugima.”

Else je jednog za drugim oplakivala svoje prijatelje i ljubavnike, i u svom očajanju napisala stihove:

Puno je plača na ovom svijetu,

Kao da je dragi Bog preminuo,

I olovna sjena, koja pada,

Pritišće poput nadgrobnika.

Rat je protutnjao, ostala je bijeda, tuga, praznina iza dragih osoba. Ostao je i bijes u njemačkom narodu i zbog izgubljenog rata i zbog ratnih reparacija koje je država morala plaćati Francuskoj, zbog izgubljenih teritorija, zbog izgubljenih iluzija ... U političkim previranjima od kumunističkih do nacionalističkih, tražio se krivac zbog državnog poniženja i narodne bijede, a najlakše je bilo optužiti one koji nisu mogli da se brane, a to su bili Jevreji. Taj narod je bio kriv na Istoku, gdje su se dešavali pogromi i protjerivanja, taj narod je bio kriv na Zapadu, gdje su se pogromi i egzodus tek pripremali.

Else se u takvim uslovima borila kako je znala i umjela da ne potone. Nije bilo lahko ni ženama koje su imale muževe i zaštitnike. Muškarci su stalno tražili da im se oduzmu i ona prava koja su bile izborile prije rata. Dr. Helene Stöcker im je odgovarala osnivanjem Društva za zaštitu materinstva, u svojim filozofskim studijama dokazivala da se muški rod mora emancipirati. U polemici sa jednim profesorom je napisala sljedeće:

“Poznata muška nadmoć se do sada mogla samo vještački stvoriti, time što se žena svim sredstvima držala izvan duhovnog i intelektualnog života. Ali u momentu kad se oba roda počinju na isti način odgajati, po mogućnosti zajedno, onda se pokazuje, da darovitost nije jednakomjerno raspoređena, kako smo mi do sada, uz svu skromnost smatrale. Nego se sada muškarcima pokazuje zastrašujuća činjenica, da su žene nadmoćnije od njih. Gospodin profesor Münsterberg u svom prvom naletu zastrašenosti, ima samo jedan savjet, svim ženama ponovo oduzeti pravo na obrazovanje. Ako se muška duhovna snaga može dokazati tako što se žena silom pretvara u nesvjesnu, kućnu, tegleću životinju bez ikakvih prava, onda muškarac zaista ne zaslužuje bolju sudbinu nego da ga žena sa svoje visine gleda sa prezirom.”

 Elze nije ulazila u ta muško-ženska akademska previranja, ali je napisala dosta pjesama posvećenih njenim savremenicama, umjetnicama, najviše slikarkama, koje su zastupljene i u ovoj zbirci. Nju je opet pogodila nesreća, sin Paul, koga je voljela slijepom materinskom ljubavlju, razbolio se od tada neizljećive bolesti pluća. Santatoriji za plućne bolesnike su bili preskupi ... Ponekad nije imala snage da ustane, a opet se dizala, pisala pjesme protesta protiv progona Jevreja, tražila sredstva da plati sinovljevo liječenje, na književnim večerima glumila svoje omiljene prinčeve, Jussufa i Tina. Bila je poznata po svojoj ekscentričnosti i eksplozivnoj naravi, a od njenih verbalnih napada nisu bile pošteđene ni ličnosti od zvanja i ugleda. Neumorno je pisala pisma i poznatim i nepoznatima, žalila se na svoje siromaštvo, velike dugove, diskriminaciju.

1927. je umro njen sin Paul Lasker-Schüler i sahranjen po jevrejskoj tradiciji na jevrejskom groblju u Berlinu. Dugo joj je trebalo da se psihički oporavi od tog udarca i da ponovo počne raditi.Opet se nekako uspravila, počela ponovo tražiti izdavače, boriti se za honorare, njena drama “Wupper”, objavljena još 1909. godine, doživjela je izvođenja na pozornicama u Berlinu i Wuppertalu, 1932. je pjesnikinja dobila i prestižnu nagradu Kleist za poeziju. Prvi put u životu je imala dovoljno novca i mogla sebi priuštiti sobu u malo boljem hotelu.

Ali Hitler je bio već na vlasti i njegova nacional-socijalistička ideologija je mržnjom zatrovala cijelu zemlju. Prva faza ludačkih planova osvajanja cijelog svijeta bilo je takozvano “rješavanje jevrejskog pitanja” a ono je podrazumijevalo uništavanje tog naroda,  zajedno sa svim onima koji nisu prihvatali tu ideologiju.  Tridesete godine prošlog vijeka su poznate kao vrijeme “odljeva mozgova” ili “egzodusa slobodnog duha” iz Njemačke. Njime nisu bili pogođeni samo Jevreji nego i Nijemci, čija djela su sadržavala humanitarni duh, ideologiju ljudskih prava i demokratsku borbu mišljenja. Njihove knjige su javno spaljene na “lomačama knjiga” u svim većim gradovima. Često su upravo studenti maltretirali svoje profesore i naučnike “nearijevskog” porijekla i protivnike nacističke ideologije i iznosili knjige iz biblioteka da ih spektakularno spale na lomačama. To je pogodilo i već spominjanu prvu doktorku filozofije Helenu Stöcker, njoj je oduzeta sva imovina i njen cijeli arhiv u Berlinu je spaljen. Ona je 1933. pobjegla prvo u Švicarsku, pa onda preko nekoliko drugih zemalja u Ameriku, gdje je uskoro umrla.

Else je 1932. doživjela i prve prijetnje, uvrede i fizičke napade nacističkih hordi u Berlinu. Tada je shvatila da mora otići iz te zemlje, čiji je jezik i kulturu toliko voljela.

U Berlinu je sa njemačkom rodbinom proslavila posljednji Božić, uz okićenu jelku i stihove:

 Mi stojimo odavno nalomljeni i samo naslonjeni,

Na sivo kamenje jednog starog zida,

I skoro ugašeni još uvijek čeznemo,

Za jednim jedinim svjetlom u tuzi svjetova.

 I ona je 1933., kao i Helene, pobjegla u Švicarsku, a objema im je, i Jevrejki i Njemici, uskoro oduzeto pravo njemačkog državljanstva. 

Njena ekscentričnost se sve više povećavala, često je provodila dane u totalnom duhovnom haosu. Kako preživjeti u izbjeglištvu? Kako platiti krov nad glavom? Prvo je pokušala slikanjem i crtanjem, donekle i uspijevala da se sama izdržava, ali onda je bio zabranjen rad svim izbjeglicama iz Njemačke i Austrije. Bježeći od detektiva za kontrolisanje stranaca, selila se od mjesta do mjesta, za finansijsku podršku se zahvaljivala crtežima i pjesmama, pisala moliteljska pisma, često bolovala od raznih upala, posebno tetiva na desnoj ruci, živeći u stalnom strahu da će biti protjerana. Dva puta je putovala u posjetu prijateljima u Palestini, koja je tada pod engleskom upravom, a treći put 1939. joj švicarska policija nije dozvolila povratak, morala je ostati u jevrejskoj pra-domovini.

Else nikad nije ni vodila normalan život, ali u Jerusalimu je potpuno izgubila osjećaj za neke konvencionalne norme. Finansijski nije bila ugrožena, jer je dobijala redovnu mjesečnu potporu, ali ona nikad nije znala baratati novcem, kupovala je nepotrebne stvari, posebno bezvrijedan nakit, darivala djecu i prosjake na ulici, opet pisala dugačka pisma i pjesme posvećene njenoj posljednjoj velikoj ljubavi, trideset godina mlađem teologu i filozofu Ernstu Simonu ... On je odgovarao na njena pisma, vrlo ljubazno, sa poštovanjem, što je naravno jako ljutilo njegovu suprugu. Elsina i Simonova zajednička tema je bila pomirenje između Arapa i Jevreja, za što su se oboje svim srcem zalagali i učestvovali u više akcija, gdje su se držali govori o tom pomirenju, zarad mira na tom komadu Orijenta.

Njena posljednja zbirka pjesama “Moj plavi klavir” objavljena je 1943. godine u Jerusalimu. Zbirku je posvetila prijateljima iz Njemačke, rasutim svuda po svijetu.

Else se, uprkos iscrpljenosti od vrućine, ujeda insekata, utapanja duševnog bola u izmišljenoj ljubavi i alkoholu, pridizala, pojavljivala se ponekad na književnim večerima, najavljivala svoju novu dramu “JapaJa”, pričala svoje noćne halucinacije. U sinagogama je ometala predavanja svojim upadicama ili pričama da će se vratiti u Njemačku, jer Palestina nije postala njenom domovinom.

Nije joj uspjelo završiti tu dramu, konac na kojem je već više godina visilo njeno srce, potpuno se otkinuo 22. januara 1945. Nije dočekala krah nacističkog režima u Njemačkoj, režima koji ju je prisilio da umre daleko od domovine i groba svog sina Paula.

A njen grob? Poslije povlačenja Engleza taj je dio jevrejskog groblja na Brdu maslina u Jerusalemu je pripao Jordanu. Novi posjednik je baš preko groblja  izgradio cestu, izvalio i pobacao sve nadgrobne spomenike. Elsin je slučajno pronađen u jarku pored ceste. Postavljen je na drugo mjesto na Brdu maslina, gdje i danas stoji.

Kad se, poslije Drugog svjetskog rata, njemačko društvo razvilo u jaku i stabilnu demokratiju, nova generacija naučnika, historičara i publicista je počela sakupljati i djela protjeranih i ubijenih za vrijeme holokausta. Elsino djelo, njen životni put, postali su predmetom sveobuhvatnjih istraživanja i promoviranja. Društvo Else-Lasker-Schüler u rodnom joj Wuppertalu posebno je zaslužno za njegovanje uspomene na njen život i djelo.

 *Tada nije postojao Wuppertal. Dolinom rijeke Wupper-a, na okolnim padinama, prostiralo se više gradića, jedan do drugog: Vohwinkel, Elberfeld, Barmen - gdje je rođen Friedrich Engels - Cronenberg i Ronsdorf. 1929. je odlučeno da se ti gradići udruže u jednu komunalnu cjelinu i svi zajedno su dobili naziv Wuppertal.

 **Jakob Hessing je rođen 1944. godine u Poljskoj, u jednom skrovištu konzentracionog logora, kojeg je oslobodila Crvena armija. Poslije oslobođenja njegovi roditelji su se nastanili u Berlinu, i tu je on živio i školovao se do 1964. Onda se iselio u Izrael, gdje još uvijek predaje na Germanističkom odsjeku Hebrejskog univerziteta u Jerusalimu.

Cookie-Regelung

Diese Website verwendet Cookies, zum Speichern von Informationen auf Ihrem Computer.

Stimmen Sie dem zu?