Ihre Browserversion ist veraltet. Wir empfehlen, Ihren Browser auf die neueste Version zu aktualisieren.

Safeta ObhodjasSafeta Obhodjas

Nova pripovijetka o mješavini kultura

Veröffentlicht am 27.12.2021

 Mala sova između velikih frontova

 

          Uaaa, joj!

Pri okretu glave prema zumećem mobitelu, izmaknuo mu se aparat za brijanje i zarezao brazdu preko obraza. Dok je peškirom kupio kapljice krvi, čitao je poruku svoje žene. 

“Joseph, pozeri ovamo! Ovi ne znaju šta je organizacija! Stariji su kao kakve sove gluhare, samo gledaju, i kao da ne razumiju šta im govorim. Kad ti nisi tu, potpuno me ignoriraju.”

Sove gluhare! Monika opet vrijeđa njegove rođake. “Moj otac, moje daidže i amidže su pristojni i pošteni ljudi a moja draga supruga neće da shvati da oni nisu navikli pričati sa ženama, a ni slušati njihove komande. Ko je nju molio da se miješa u običaje moje porodice. Za ime Božije, Monika, prestani sa pametovanjem! Odakle ti znaš, kako se kod nas svadbuje? Nas dvoje nismo ni slavili vjenčanje, jer ti nisi htjela!”

Nedostatak sna mu je usporavao misli i izazivao njihov odjek u potiljku. Ljutio se zbog supruge samo da ne bi mislio koliko će ga koštati predstojeća svadba. Prisjećao se obostranih prebacivanja u jučerašnjoj svađi. “Monika, tačno je - ja nisam Arap, ali moje ime je arapsko, Jusuf. Nije Joseph. Neću više da čujem tu englesku verziju, posebno ne pred mojom rodbinom. Jusuf, ne Joseph, shvati to već jednom! ... Jeste, kod nas je tako, ja sam najstariji brat i moja dužnost je plaćanje troškova za bratovu svadbu. Radi se o našoj časti, mi slavimo naše svetkovine i pozivamo rodbinu i prijatelje ne obazirući se koliko su vremena teška. Šta to kažeš? On se ženi glupom maloljetnicom, koja će u brak donijeti samo svoju nevinost ... Njegova lijepa mlada potiče iz dobre roditeljske kuće ... Već sam ti sto puta objasnio da ja nisam htio djevojku iz našeg klana, moji roditelji su  odobrili moj izbor i prihvatili te kao svoju. Šta sad to znači da nas moja  porodica iskorištava? Nije tako, ti se sama miješaš u sve. Ako ti mojoj rodbini pomažeš kod raznih službi, ako ideš sa njima doktoru, ako daješ djeci dodatnu nastavu, ti to sve radiš dobrovoljno, jer voliš gurati nos u naše stvari. Zabranio sam ti da se miješaš u organizaciju te svadbe! Znam, znam, ti, kao prava Njemica, uvijek imaš najbolje planove. Samo što mi više volimo našu spontanost. Ostavi me na miru sa svojim planovima, zbog tebe nisam noćas ni oka sklopio!

Jusuf je već neko vrijeme bio zaposlen kao zaštitar velikih građevinskih firmi, i njegov rad se odvijao u tri smjene. Noćna mu je bila najteža, jer danju nije mogao zaspati. I ovog jutra se budan okretao tamo amo u krevetu i mislio na brda dugova, koje će svadba njegovog brata nekoliko puta povećati.

Brijući polahko drugi obraz, zamišljao je kako bi bilo lijepo vratiti se u krevet i prespavati sve događaje narednih dana. Nije imao nimalo volje za slavlje, ali nije mogao razočarati svoju rodbinu.

Preko posjekotine je prilijepio flaster a zatim pročitao novi SMS svoje supruge.

“Još spavaš? Što se ne javljaš? Odijelo ti visi na vratima, zajedno sa košuljom i kravatom. Moraš izbjeći autostradu, tamo je zastoj, neka nesreća, vozi sporednom cestom, onda kroz naselje desno! Pored tvoje nekadašnje fabrike! Požuri, molim, molim! Bez tebe ne mogu ništa organizirati. Ovi ljudi žive u svom vlastitom svijetu!”

Kliknuti da otvorite nastavak na drugoj stranici

 

*

Kad je stigao do raskršća, gdje se odvajao put za naselje, zaustavio se na proširenju da proguta pilulu. To čudesno sredstvo je dobio od jednog kolege i ono mu je pomagalo da lakše prebrodi duga noćna dežurstva. Čekajući na njeno djelovanje i razvedravanje u glavi, lutao je pogledom po poznatoj okolini. “Nadam se da me od nje neće uhvatiti nemir kao prošli put”, mislio je i pokušavajući se opustiti. Ptičiji cvrkut iz okolnih grmova djelovalo je smirujuće, pa je počeo sa puno ljubavi misliti na svoju suprugu. Monika je ponekad bila vrlo stroga, ali je uvijek činila dobro njegovoj nesnalažljivoj porodici. Bez nje više nije mogao zamisliti život.

Odjednom mu je sinulo gdje se nalazio. Desno je bilo naselje sa lijepo uređenim kućama njemačkih malograđana, a lijevo je mogao nazrijeti obrise Fabrike oružja, čiju ulaznu kapiju je Jusuf dvije godine čuvao. Neočekivano ga je potresla stara mržnja prema tim pogonima smrti. Sjetio se i svog najmlađeg brata, koji je neprestano govorio o tome kako će se uskoro vratiti u nekadašnju domovinu njihovih predaka, i tamo se priključiti borcima protiv islamskih fundamentalista, i spasiti preostalu rodbinu od uništenja.  “Šta to pričaš? Takva hvalisanje nezrelog mladića ne mogu više slušati”, Monika mu je grubo začepila usta.

Jusuf se nadao da je njegova supruga imala pravo. I onako je bilo previše umiranja u toj zemlji Bliskog istoka.

Misli su se opet vrtjele oko njegove supruge, koja nikad nije oklijevala svima skresati istinu u lice.

“Danas moram svojoj porodici pokazati da se nas dvoje u svemu slažemo, moram biti uz nju. Monika je jedna pametnica, za nju ne postoje prepreke u životu. Bez nje ne bih sad imao njemački pasoš.”

Nakon pasoša prisjetio se i njenih drugih preduzimljivosti. Ona je, nakon što joj je povjerio svoju mržnju prema Fabrici oružja, čiju kapiju je morao nadgledati, razgovarala sa njegovim šefom, a ovaj ga odmah premjestio u grupu za zaštitu velikih građevinskih firmi od bandi kradljivaca iz zemalja nekadašnjeg Istočnog bloka, u prvom redu iz Poljske i Rumunije.

Polahko mu se razvedravalo u glavi i misli su mu postajale smirenije. Njegov mobitel se ponovo oglasio: ziiimzimm, samo jedna kratka poruka od Monike: “Dragi moj, šta je s tobom, čekamo te.” Poželio je da joj odgovori: “Mila moja, ostavi ih neka svadbuju, čekam te pred naseljem, provedimo naredne dane sami na obali rijeke.”

Jusuf je vozio kroz naselje, sporije nego što je bilo dozvoljeno, i pjevušio “Ja sam srećan čovjek.”

Odjednom se pred njim pojavila rampa i upozorila ga da je taj put bio zatvoren! Nije mogao vjerovati vlastitim očima. Prije možda mjesec dana je, također zbog nekog zastoja na auto-putu, vozio tom zaobilaznicom i tada nije bilo te rampe. Izašao je i pošao prema improviziranoj prepreci, koja se, kako mu se činilo, lahko dala ukloniti.

Osjetio je da ga neko posmatra, ali nije obraćao pažnju na to, vratio se autu i izvadio iz njega kutiju sa alatom. Kad je iz nje uzeo kliješta za sječenje metala, na ogradi lijevo pojavio se stariji čovjek sa kapom.

“Hej, mladiću, šta to radiš?”

“Što ste ovdje postavili ovu rampu? Prije je nikad nije bilo. To je samovolja!”

“Nije, mi smo dobili odobrenje od nadležne službe, nakon što smo ih dugo morali ubjeđivati”, sjedobradi je poprimio držanje stručnjaka, spremnog poučiti mlađega od sebe. “Išli smo ko zna koliko puta u općinu da ih ubjeđujemo da nam odobre zatvaranje.”

“Baš sam horan za tvoje blebetanje”, promrsio je Jusuf i ponovo  uhvatio lanac u kliješta.

“Manite se tog vandalizma, i saslušajte što vam imam reći”, savjetnik je napustio svoj vrt i prišao nekoliko koraka bliže.

“Vidite li tamo one stare voćke, tamo prijeko. U njihovim rupama se legu male sove što love po zemlji. Steinkauz! Na engleskom, Little Owl. Poznajete li te ptice?”

“Je li on rekao sove?, pomisli Jusuf zbunjeno. “Čudno, i Monika je tako nazvala moje starije rođake. Sove gluhare!”

“Te male sove su skoro istrijebljene, jer su izgubile mjesto za gradnju gnijezda. Nema više starih stabala sa rupama, u kojima one legu mlade. Zato ih moramo zaštititi. To je naš doprinos zaštiti vrsta živih bića na zemlji. Pilići malih sova se upravo vježbaju u letenju, pa slijeću na cestu u potrazi za glistama i puževima golaćima. I tu budu pregaženi od auta u prolazu ... Zato smo stavili rampu da vozila nekoliko sedmica ne mogu prolaziti, kako bismo zaštitili priraštaj.”

Jusuf se poče smijati kao da je čuo neki okrutan vic.

“Rekoste, male jejne, steinkaeuze?”

“Tako ih zovu, to nisu ćukovi, ove su vrlo rijetke ...”

Mladić upe svu snagu da presječe lanac.

“Ostavite se toga inače ću nazvati policiju.”

“Vidite li onu fabriku gore? Jeste li i vi radili u njoj i tim novcem izgradili svoj bolji život?”

“Šta se vas tiče gdje sam ja radio?”

“Što ne protestirate tamo, kad vaše oružje ubija u mojoj zemlji? U domovini moga oca? Moji zemljaci žele također živjeti, ne samo vaše male sove.”

“Ma o čemu vi to bulaznite?”

“Pustite me da prođem, inače ...”

“Jeste li poludjeli, mi imamo odobrenje za zaštiti vrsta.”

“E, ja ću prenijeti ovu rampu pred onu fabriku smrti. A vi se gonite  dođavola zajedno sa vašom policijom!”

Njegov mobitel u džepu je ponovo počeo zvoniti ali on ga nije čuo, jer je i dalje svim silama pokušavao presjeći lanac, što mu nije uspijevalo.

“Upozoravam vas, moji su već pozvali policiju.”

Jusuf uze veliki čekić iz kutije i poče udarati po katancu koje je držao dva kraka rampe zajedno.

 

Cookie-Regelung

Diese Website verwendet Cookies, zum Speichern von Informationen auf Ihrem Computer.

Stimmen Sie dem zu?